Rođen 27. juna 1903. godine u Novom Vinodolu, Hrvatska. Potječe iz siromašne činovničke porodice. Kao službenik, otac mu je više puta premještan, pa je i Slaviša djetinjstvo i mladost proveo u raznim krajevima zemlje— od Like i Hrvatskog primorja do Srijema i Slavonije. U višim razredima gimnazije, kad je pod utjecajem Oktobarske revolucije počelo revolucionarno previranje i u redovima omladine, Slaviša je jedan od osnivača đačkih vijeća u bjelovarskoj gimnaziji. U sukobu dviju struja u tadašnjem pokretu srednjoškolaca — revolucionarne i građansko-liberalne — on se priklonio prvoj. U borbi protiv klerikalnih elemenata, koji su taj pokret srednjoškolaca u Hrvatskoj nastojali staviti pod svoju kontrolu, Slaviša je došao u sukob i sa školskim vlastima, pa je isključen iz bjelovarske gimnazije. Prisiljen da potraži drugu školu, izabrao je Koprivnicu; tamo je maturirao.

Dolaskom na Zagrebačko sveučilište, Slaviša se kao student tehnike ponovno angažira u antirežimskim političkim akcijama. Kao dobar student i omiljen drug, izabran je za predsjednika stručnog Kluba slušača tehnike, jedinog stručnog udruženja studenata koje je već u to vrijeme vodilo političku kampanju protiv primanja stranih i zapostavljanja domaćih stručnjaka u jugoslavenskoj privredi. Ta akcija Slavišinog Kluba naišla je na odjek u jugoslavenskoj, pa i stranoj štampi.

Dobivši diplomu inženjera, Slaviša je nekoliko godina radio u Zagrebu, a 1930. otišao je u Banja Luku, gdje je u vrijeme diktature razvio antirežimsku političku djelatnost. Povezao se s revolucionarnim studentima koji su tada djelovali u pokrajini, i posebnu pažnju posvetio poznatom Klubu akademičara Banja Luke (KAS). Kao kroz svojevrsnu školu marksizma, kroz KAB je prošlo nekoliko stotina studenata, od kojih su neki kasnije postali istaknuti partijski i državni rukovodioci, Kao komunist, iako još formalno to nije bio, Vajner je 1936. premješten u Sarajevo. No, Slaviši, dinamičnom čovjeku, premještaj u glavni grad Bosne i Hercegovine daje samo veće mogućnosti za revolucionarnu djelatnost. Druželjubiv temeljite naobrazbe, ubrzo stječe širok krug prijatelja i post o val a ča koji su ga cijenili i kao karakternog čovjeka i kao stručnjaka. Udruženje inženjera bira ga za svog sekretara, što za sarajevsku partijsku organizaciju, u vrijeme kada komunisti razvijaju intenzivnu političku aktivnost, znači novo pouzdano uporište i među tehničkom inteligencijom. Godine 1940, i formalno je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.

Poslije fašističke okupacije zemlje, Vajner neumorno radi na pripremama za ustanak, sve svoje znanje i dvadesetogodišnje revolucionarno iskustvo stavlja na raspolaganje Partiji. Kad je Centralni komitet KPJ, 4. jula 1941, narodima Jugoslavije uputio poziv na oružanu borbu, Vajner odlazi na Romaniju, gdje organizira prvu oružanu grupu za borbu protiv okupatora. Komandir prve partizanske čete je Čiča, komandant prvog partizanskog Romanijskog odreda je opet Čiča. On je već 1941, kao neustrašiv borac koji je prvi jurišao na Žljebove, na Mokro, Kram, Sokolac, Rogaticu, živ pretvoren u legendu. U narodu je bio oličenje hrabrosti i pravde. Bio je komandant-drug koji i posljednju cigaretu dijeli s borcima, ali i komandant-starješina koji kažnjava svaku neposlušnost. Kao iskusan politički radnik i zapažen vojni strateg, bio je član Glavnog štaba Bosne i Hercegovine. U tom je svojstvu, zajedno s Rodoljubom

Čolakovićem i Svetozarom Vukmanovićem, prisustvovao sastanku s Titom i članovima Vrhovnog štaba, 25. decembra 1941, u Rogatici. Na tom je sastanku Tito rezimirao dotadašnja iskustva borbe i dao smjernice za razvoj ustanka.

Posebnu ulogu Čiča je imao u raskrinkavanju četničke izdaje potkraj 1941. Portretirajući Vajnera u knjizi "Susreti i sjećanja", Rodoljub Čolaković, jedan od bliskih Čičinih prijatelja i suboraca, kaže da, u vrijeme kratke borbene suradnje četnika i partizana 1941, obični četnici nisu skrivali divljenje prema Čiči. On je i za njih bio "legendarni junak s Romanije" s kojim "nema šale". Uz već poznatu četničku averziju prema komunistima, koja je bila suština Dražine "nacionalne politike", bio je to razlog više zbog kojeg su četnički glavari, čim su prekinuli suradnju s partizanima, pokušali ubijediti svoje ljudstvo i narod da je potrebno ubiti Čiču. No, na njihovo zaprepaštenje, Čiča bi se iznenada pojavljivao na njihovim zborovima, i stojeći u sedlu na konju, održao narodu i postrojenim četnicima govor o ciljevima narodnooslobodilačke borbe i četničkoj izdaji, a zatim bih se uz opće odobravanje prisutnih, udaljio sa svojim pratiocima, a da se ni jedan četnik ne bi usudio da puca za njim.

U vrijeme druge neprijateljske ofanzive, Čiča se sa Šumadijskim bataljonom Prve proleterske brigade nalazio u Han-Pijesku, gdje je tada bio smješten i Glavni štab Bosne i Hercegovine i Pokrajinski komitet Partije. Prisiljen na povlačenje pod desetostruko nadmoćnijim neprijateljem poslije žestoke borbe, Čiča je proletere, među kojima se nalazila i grupa boraca Birčanskog odreda, doveo u Pjenovac. Tu su, na željezničkoj stanici, prenoćili, da sutradan krenu u pravcu Olova. No, kad je već dio Birčanskog odreda otišao, i kad se kolona proletera formirala za pokret, četnici su doveli njemačko skijaško odjeljenje na brdo iznad željezničke stanice, dok je željezničkom prugom od Berkovine pristiglo njemačko konjičko odjeljenje. Oba su odjeljenja otvorila vatru iz automatskog oružja, i prosto pokosila iznenađene borce. U tjesnacu u kojem se nalazila željeznička stanica, 21. januara 1942. je poginulo 59 boraca Prve proleterske, među njima i njihov komandant Milan Ilić i komesar Draganče Pavlović, dok je Ciča, teško ranjen, da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, izvršio samoubojstvo. Njegovo tijelo Nijemci su odvezli najprije u Vlasenicu da ga pokažu narodu, a odatle u nepoznatom pravcu, prema Srbiji. Za njegov grob nikad se nije saznalo. Umjesto njegova groba, ostale su brojne pjesme i neuništiva legenda o Čiči Romanijskom.

Narodnim herojem proglašen je 25. septembra 1944.