Rođen je 13. jula 1920. u siromašnoj radničkoj porodici u Docu, Šibenik, Hrvatska. Bio je trgovački pomoćnik, ali ga je slaba zarada tjerala da se bavi ribarstvom i pomorstvom.

Oktobra 1939. postao je član SKOJ-a. Prvih dana decembra 1941, s jednom partizanskom grupom iz Šibenika krenuo je u Liku, da vodi oružanu borbu i u njoj kuje bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda. Postao je puškomitraljezac, u 1. hrvatskoj dalmatinskoj četi bataljona "Marko Orešković", i odmah ušao u borbe protiv Talijana kod Korenice, istakavši se hrabrošću. Prvih dana maja 1942. postao je borac 1. proleterskog bataljona u Hrvatskoj, i učesnik u mnogim borbama. Sredinom maja 1942, prilikom napada na talijansku artiljerijsku kolonu na drumu Knin — Strmica, Dinko se, noseći mitraljez, zajedno s grupom boraca, probio na drum, zaplijenio 4 topa, okrenuo ih ka Kninu i ispalio petnaestak artiljerijskih granata.

Poslije velikih uspjeha u Dalmaciji, Proleterski bataljon je prebačen u Liku, Hrvatsko primorje i Gorski kotar, razgarajući oružanu borbu. Svojim primjerom, Dinko je doprinosio uspješnom resa van ju ovih složenih zadataka, naročito u julu i augustu, poslije velike Talijanske ofanzive u središnjem i sjeverozapadnom djelu Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, kada su okupatorske snage uništile stotine naselja, pobile ili u koncentracione logore otjerale na hiljade stanovnika, pretežno žena, djece i staraca. Pravilnim i smjelim odabiranjem položaja, hrabrošću i dovitljivomu. Šurkalo je omogućio da se mitraljeskom vatrom uništi baterija topova na ovoj cesti. Poslije ove borbe, povukao se s položaja zbog rada Talijanske brodske artiljerije. Augusta 1942. Šurkalo je, u partizanskom logoru Risnjak veoma vještim rasporedom dijelova proleterskog bataljona dočekao nadmoćne i talijanske snage, nanio im velike gubitke i prinudio ih na povlačenje.

Krajem septembra 1942, prilikom marša proleterskog bataljona za Žumberak, Šurkalo je s grupom boraca preplivao Kupu da bi savladao stražu kod skele, koja je bila potrebna zbog prebacivanja bataljona na drugu stranu, zbog dolaska ustaških jedinica. Poslije dolaska na Žumberak, ustaše su napale iznenada Mitraljesku četu u selu Kordiću. Dinko je hitro zgrabio mitraljez, i stojeći osuo vatru na ustaše, i s grupom drugova odbio napad. U januaru 1943. godine, kao komandir mitraljeske čete, zadržao je jaku talijansku kolonu kod Lović Prekrižja pola dana. U aprilu 1943. godine, u vrijeme jednog od mnogih napada neprijatelja na slobodnu teritoriju Žumberka, kao zamjenik komandanta 4. bataljona, zatražio je od komandanta 13. proleterske brigade "Rade Končar", koja se povlačila s ranjenicima ka Sv. Geri, da ga ostavi u zasjedi. Pošto je dobio odobrenje, s komandirom mitraljeske čete i još dva proletera s dva teška mitraljeza i dosta bombi zauzeo je položaj u jednom Talijanskom bunkeru u Donjem Prekrižju (Žumberak} S i odatle vatrom iz mitraljeza i ručnim bombama nanio velike gubitke neprijatelju, a potom se povukao. U napadu na Gorenju Vas, kod Stojdrage, jednog od najjačih ustaških uporišta, 8. septembra 1943. Šurkalo je dovukao protutenkovski top na oko pedesetak metara od bunkera, uništio ga i tako otvorio put borcima u uporište. Izvjesno vrijeme upravljao je radom haubice i tu bio teško ranjen. Poslije ozdravljenja, postavljen je za komandanta 3. bataljona 16. omladinske brigade "Joža Vlahović", u kojoj ponovo dokazuje hrabrost, prisebnost i samoinicijativu, prenoseći na nove

borce ratno iskustvo i proletersku postojanost i neustrašivost. Za njega i njegovu neiscrpnu samoinicijativu nije bilo nesavladivih prepreka i nerješivih situacija.

Poslije višegodišnjeg ratovanja u Lici, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju, Kordunu, Žumberku i Pokuplju, jula 1944. vraća se u Dalmaciju, u V pomorsko-obalski sektor, najprije za komandanta artiljerije, a potom za komandanta mornaričke pješadije. Učestvovao je u organiziranju i izvođenju manjih desantnih prepada na Korčuli, Pelješcu i Mljetu, i u borbama za oslobođenje južne Dalmacije i Boke Kotorske. Krajem rata je bio komandant 3. brigade mornaričke pješadije.

Poslije oslobođenja zemlje, vršio je odgovorne dužnosti u Mornarici. Ima čin admirala i visoka odlikovanja za herojstvo u ratu i samoprijegoran rad na izgradnji naših oružanih snaga, posebno Ratne mornarice.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.