Rodio se u selu Vojnovcu, 14. veljače 1902, općina Ogulin, Hrvatska. U potrazi za poslom dolazi u Sušak (danas istočni dio Rijeke) i zapošljava se kao lučki radnik. U Sušaku je tada djelovala čvrsta organizacija KPJ.

Mladi Rade dolazi u dodir s komunistima koji rade u sušačkoj luci. Postaje simpatizer, a 1934. i član, KP. Iste godine je bio uhapšen i suđen u Ogulinu, s velikom grupom komunista iz Hrvatskog primorja. Nepodnošljivi životni uvjeti i fizičko mučenje u policijskom zatvoru nisu ga slomili. Rade je postao beskompromisan borac za prava radničke klase, hrabar i odan član KPJ. Poslije izlaska iz zatvora, nastavlja da radi u Partiji i klasnim radničkim sindikatima. Kad je, u kolovozu 1935, osnovan Savez lučkih i oblasnih radnika na Sušaku, postaje član Odbora Saveza. Policija ga opet hapsi, i 1936. predaje Sudu, koji ga, zbog nedostatka dokaza, oslobađa optužbe. U policijskom zatvoru se našao ponovo 1940. godine. Ni tada policija nije mogla iznuditi od Rada nikakvo priznanje, pa ga je morala pustiti. Iste godine, u prisustvu Rada Končara, izabran je za sekretara OK KPH za Hrvatsko primorje.

Poslije kapitulacije Jugoslavije, u travnju 1941, i aneksije dijela Hrvatskog primorja od strane fašističke Italije, Rade intenzivno radi na pripremama za oružanu borbu. Napad Hitlerove Njemačke na SSSR zatekao ga je u sušačkoj bolnici, gdje ga je ilegalno liječio dr. Kučić, iako bolestan, Rade odlazi u Zagreb, gdje od CK KPH dobiva direktivu da digne oružani ustanak. U Sušaku svim silama radi na dosljednom provođenju partijske direktive. Upravo zahvaljujući njegovom upornom radu i nastojanju, odlazi prva grupa sušačkih skojevaca u partizanski borbeni logor na brdu Tuhobić, iznad Hreljina. Njima se pridružuju borci iz Grovništine i Hreljina, a kasnije i Kastavštine. U rujnu 1941. Rade vodi partizane s Turiobića u logor bribirskih partizana na planini Viševici. Tamo su zajednički položili partizansku zakletvu.

Polovinom rujna 1941. formiran je novi OK KPH za Hrvatsko primorje. Rade je član novog OK, a istovremeno vrši dužnost sekretara KK KPH za Sušak. Sušak je tada prepun okupatorske vojske i policije. Više liči na vojni logor nego na grad. Rad komunista je veoma težak i opasan, ali Rade ostaje i djeluje u Sušaku. Živi teškim životom ilegalca. Rijetko dva puta noći u istom stanu. Po gradu se kreće naoružan. neumorno radi, jer KK KPH za Sušak ima zadatak da djeluje na cijelom anektiranom području Hrvatskog primorja. Neprekidno održava vezu s OK. Tako je, u veljači 1942, došao na vezu u Crikvenicu. Čekao je prema dogovoru, u gostionici simpatizera NOP-a. Postao je sumnjiv nekom agentu, koji je doveo karabinjere. Rade nije imao isprava, i karabinjeri su ga htjeli povesti u policiju. Na izlazu iz gostione hitro je izvukao pištolj, ispalio nekoliko metaka na karabinjere i nestao. Iznenađeni karabinjeri kasno su počeli pucati za bijeg u nečem. Okupatorske vojnike, koji su bili na ulici, iznenadna pucnjava je uplašila. Bježali su, sklanjali se i sami bezrazložno pucali. Ubrzo im se pridružio cijeli okupatorski garnizon u Crikvenici. Pucnjevi su odjekivali do kasno u noć. Organizirana je potjera, ali je Rade umakao.

U travnju 1942, na ulici u Sušaku, uhapsila ga je i talijanska policija. Dao je otpor, ali su ga karabinjeri uspjeli savladati. Gotovo puna tri mjeseca je bio u zatvoru. Fašisti su ga strahovito mučili, tražeći da oda suradnike NOP-a. Izdržao je mučenje i nikog nije odao, Nitko nije bio

provaljen, a Radu su, kao sekretaru, bili poznati svi članovi komiteta, mnogi članovi KP i suradnici NOP-a. Konačno je izveden pred Specijalni sud, koji ga je osudio na smrt. Izmrcvaren i prekriven ranama, strijeljan je na Orahovici, kraj Rijeke, 21. srpnja 1942. godine.

Narodnim herojem proglašen je 24. srpnja 1953. godine.