Rođen je 28. novembra 1916. u Odri, kod Siska, Hrvatska. Potiče iz siromašne porodice željezničkog radnika koja je živjela na selu na malo zemlje u neposrednoj blizini Siska. Da bi bar djecu oslobodio vječnog straha pred sutrašnjicom, otac je Miku poslao u Sisak na izučavanje postolarskog zanata. Svakodnevno je ranim jutrom putovao na posao, a u kasno veće vraćao se kući. Sisačka radnička sredina imala je presudan utjecaj na Mikino idejno-političko formiranje. Svaki je slobodan trenutak, koristio da što više proširi svoje znanje kad već zbog loših materijalnih uslova nije mogao da se školuje.

U doticaju sa starijim zanatskim i industrijskim radnicima koji su se okupljali u klasnim sindikatima, i s revolucionarnom omladinom oko SKOJ-a, on ubrzo uviđa da se njegov društveni položaj može izmijeniti samo revolucionarnom izmjenom čitavog društveno-ekonomskog sistema. Već kao sedamnaestogodišnji mladi radnik, 1933. započinje sa aktivnim radom u sindikatima, sudjeluje u Štrajkovima i demonstracijama i pretvara se u revolucionara koji će 1935. i formalno biti primljen u SKOJ.

Organizaciono povezan u skojevskoj organizaciji u svom selu Odri, Mika se istodobno politički angažira i u "Seljačkoj slozi" u Odri, provodeći tako u praksi tada aktualnu parolu, proklamiranu na VI kongresu Komunističke omladinske internacionale i IV kongresu SKOJ-a, o nužnosti ulaska mladih revolucionara u građanske organizacije. Nepune dvije godine zbog služenja vojnog roka odsustvuje iz Siska, ali je neposredno nakon povratka iz vojske (u novembru 1938) primljen u KPJ u partijskoj ćeliji sela Odra. Slijedeće godine Mika je član Kotarskog komiteta SKOJ-a za Sisak, zatim član Okružnog komiteta SKOJ-a, a 1940. odnosno 1941. kao delegat jedne od najboljih skojevskih organizacija u zemlji, sudjeluje na VI zemaljskoj konferenciji SKOJ-a i potom na Pokrajinskoj konferenciji. Na tim je konferencijama izabran za člana Centralnog komiteta SKOJ-a i člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku.

Nakon okupacije zemlje Špiljak je jedan od organizatora ustanka sisačkog područja. Održava vezu između rukovodstva u Zagrebu i partizanskog odreda u okolini Siska. Hrabar je i snalažljiv u najkritičnijim situacijama. Vojničku "karijeru" započeo je 18. jula 1941. godine kao borac i politički delegat voda, ali je potkraj 1941. opet na partijskoj dužnosti u Kotarskom komitetu KP Hrvatske za Sisak. Od proljeća do jeseni 1942, Mika je komesar 6. banijskog bataljona, kad se oktobra 1942. godine definitivno vraća na partijski rad, Prvo je sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske Velika Gorica, zatim sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Prokuplje, pa sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a zagrebačke oblasti, sa koje dužnosti je upućen za organizacionog sekretara Oblasnog komiteta Partije za zagrebačku oblast.

U februaru 1944. po odluci CK KPH i CK SKOJ-a, Mika je postavljen za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku, gdje je ostao do oktobra 1944. godine.

Uslijed političkih problema koji su se javili u Pokuplju CK KPH donosi odluku da Mika ide za sekretara Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Pokuplje; na toj dužnosti

ostaje do oslobođenja. Dva mjeseca prije oslobođenja, odlukom Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, Mika je postavljen za sekretara Gradskog komiteta Zagreba i dobio zadatak da priprema ekipu za oslobođeni Zagreb. Tako je ta dva mjeseca obavljao dvije funkcije. Već iz ovih nekoliko podataka se vidi, da ga je rukovodstvo Partije često slalo sa jednog na drugo područje, uvijek mu povjeravajući odgovorniji i složeniji zadatak. Tako mu je u oslobođenoj zemlji povjeren vrlo odgovoran posao, sekretara Gradskog komiteta Zagreba, a ujedno i tajnika Narodnog fronta grada, koje je dužnosti obavljao prvih sedam godina.

Godine 1946. kooptiran je u CK KPH, a 1951. izabran za člana njegovog Politbiroa, kada je i pošao iz grada na rad u CK KPH, gdje se uz druge poslove, pretežno bavio kadrovskom politikom. Na VI kongresu SKJ biran je u CK SKJ, a na VIII kongresu u Izvršni komitet CKSKJ.

Osim tih partijskih funkcija, Mika je od 1945. narodni zastupnik u Saboru NR Hrvatske i poslanik u Saveznoj narodnoj skupštini, a obavljao je i niz odgovornih državnih poslova: potpredsjednik i predsjednik Gradskog narodnog odbora u Zagrebu od 1948. do 1951. godine, a od 1952. i član Izvršnog vijeća NR Hrvatske. Na njegovu inicijativu kao kadrovi-ka u Politbirou CK SKH otvoreno je u Hrvatskoj nekoliko viših i visokih škola u kojima se osposobilo nekoliko hiljada radnika i seljaka, bivših učesnika NOR-a. Godine 1958. Mika je izabran za potpredsjednika Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije, a ujedno je i član organizaciono-političkog sekretarijata CK SKJ i sekretarijata Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Godine 1963, ga ponovo vraćaju u Hrvatsku i biraju za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, gdje su opet došle do izražaja njegove kvalitete, na temelju kojih je i predložen za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Tako je poslije izbora 1967. godine izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća na kojoj dužnosti je ostao dvije godine. Potom je 1969. godine izabran za predsjednika novoformiranog Vijeća naroda Savezne narodne skupštine, pa je u toj funkciji na kraju petogodišnjeg mandata, proglasio Novi Ustav 1974. godine. Potom je 1974. godine ponovo prešao na rad u Sindikat i izabran za predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. Na dužnosti predsjednika ostao je do 1980. godine, kada je prvi u Jugoslaviji sproveo inicijativu druga Tita o kolektivnom radu i jednogodišnjem mandatu, te ostao dalje na radu kao član Predsjedništva Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije.

Nosilac je "Partizanske spomenice 1941. godine", Ordena junaka socijalističkog rada i drugih visokih domaćih i stranih odlikovanja.

Za narodnog heroja proglašen je 29. novembra 1953. godine.