Rođen je 28. listopada 1917. u Virovitici, Hrvatska. Do 1929. godine Šibl je živio u Virovitici, gdje je završio osnovnu školu i jedan razred Realne gimnazije. Iz Virovitice se seli u Zagreb, gdje završava malu maturu i dva razreda Učiteljske škole. Dok je pohađao Učiteljsku školu, Šibl se povezao s naprednim omladinskim pokretom, pa je zbog svoje aktivnosti bio isključen iz škole. Školovanje nastavlja u Čakovcu i Vršcu, ali su ga, ubrzo, ponovo isključili iz škole. Godine 1935. vraća se u Zagreb, gdje nastavlja aktivnost u revolucionarnom omladinskom pokretu. U to vrijeme bio je i član radničko-sportskog društva "Metalac", u kojem se okupljala radnička omladina. Iz tog je društva četrdeset članova poginulo u NOB-u, medu kojima i Rade Končar, Joža Vlahović, Petar Biškup Veno i Marijan Čavić.

Godine 1939. Ivan Šibl odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije povratka iz vojske, nije mogao u Zagrebu dobiti zaposlenje, pa se zaposlio u Duvanskoj stanici u Bujanovcu, u južnoj Srbiji. Poslije tri mjeseca, vraća se u Zagreb i dobiva zaposlenje u biblioteci Ekonomsko komercijalne škole, u kojoj radi do 1941. godine, U tom se razdoblju sve vise osjeća njegova aktivnost u radničkom pokretu.

Poslije okupacije i stvaranja NDH, Ivan Šibl kao član udarne grupe sudjeluje, u ljeto i jesen 1941, u nizu oružanih akcija na zagrebačkim ulicama. U rujnu 1941. godine primljen je u KP. Pred kraj 1941, ustaška policija je otkrila njegovu aktivnost, i zato on 24. siječnja 1942. godine napušta Zagreb, i odlazi u Banijski partizanski odred. Sudjeluje u nizu borbi prvo kao borac, a zatim kao politički komesar čete i bataljona u Odredu. Ujesen 1942. godine, Šibl je upućen u Kalnički partizanski odred, na dužnost političkog komesara bataljona. Na toj se dužnosti nalazi do 31. prosinca 1942, kada je njegov bataljon ušao u sastav 17. slavonske brigade. Početkom 1943. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara te brigade, a početkom listopada 1943. preuzima dužnost političkog komesara 28. slavonske divizije. Krajem 1943. godine, Ivan Šibl je postavljen za vršioca dužnosti političkog komesara Druge operativne zone, a u siječnju 1944. godine postaje politički komesar X korpusa. Tu funkciju vrši do oslobođenja.

Poslije oslobođenja, izabran je na dužnost tajnika Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, i na toj se dužnosti nalazio do kraja 1945. godine, kada ponovo prelazi u službu u JA. U Jugoslavenskoj armiji vrši dužnost zamjenika komesara i komesara armije, načelnika Kadrovske uprave u glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne odbrane u Beogradu i političkog komesara Zagrebačke vojne oblasti. Godine 1953. preveden je u rezervu, u činu general-potpukovnika. Kratko vrijeme radi kao glavni urednik "Borbe" u Beogradu, a u razdoblju 1954—1963. Šibl se nalazi na dužnosti generalnog direktora RTV Zagreb. Godine 1963—1967. bio je predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SRH, a 1967—1969. bio je zastupnik u Vijeću naroda Savezne skupštine. Od 1946. godine Ivan Šibl je nekoliko puta biran za zastupnika u Saboru NRK Od 1949. bio je kandidat za člana CK KPH, a od 1953. postaje njegovim članom. Godine 1969, izabran je na dužnost predsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a Hrvatske. U prosincu 1971. godine daje ostavku na sve svoje dužnosti. Godine 1972. isključen je iz Saveza komunista i penzioniran.

Ivan Šibl bio je veoma aktivan i u publicističkoj djelatnosti. Objavio je: "Zagrebačka oblast u narodnooslobodilačkoj borbi", "Iz ilegalnog Zagreba 1941", "Partizanski razgovori", "Ratni dnevnik", brošuru "Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu i monografiju "Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve". Prema ",Ratnom dnevniku" snimljena su dva filma: "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", a sam je napisao scenarij za film ,,Naši se putovi razilaze" i televizijsku seriju u 9 epizoda "Sumorna jesen".

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951. godine.