Rođen je 8. novembra 1909. godine u Beogradu, Srbija. Aktivni oficir bivše jugoslovenske ratne mornarice. Potiče iz siromašne porodice, porijeklom iz Sjenice. Odrastao je i školovao se u Beogradu. Gimnaziju je završio 1929. godine s odličnim uspjehom. Iste godine u jesen, na osnovu rezultata postignutih na prijemnom ispitu, primljen je, kao prvi u rangu, u VII klasu Pomorske vojne akademije u Dubrovniku. To mjesto zadržao je za sve tri godine školovanja i tokom cijelog kasnijeg službovanja. I kurs za torpedo-minersku specijalizaciju završio je s odličnim uspjehom. Za sve drugove u klasi i oficire koji su ga bolje poznavali, bio je uzor. Njegov prijedlog da se klasa stara o svakom pojedincu, a svaki od njih o ugledu klase, bila je svesrdno prihvaćena i ostvarena. On je bio i jedan od onih koji se iskreno zanimao za lične i porodične probleme mornara i svojih podčinjenih, uvijek nastojeći da im pomogne.

Ugled i uspjesi koji su pratili Spasićev životni put bili su rezultat skladnog spoja njegove prirodne obdarenosti, zdrave ambicije, karakternih vrlina i prilježnosti u radu. Sa strašću je saznavao ono što je sačinjavalo teorijsku i praktičnu stranu njegovog poziva, i ubrzo stekao reputaciju oficira izvanrednih sposobnosti. Rado je svoje znanje prenosio na mlade, a za pomoć su mu se obraćali i stariji oficiri. Prilikom putovanja školskog broda "Jadran" u Sjevernu Ameriku, 1937. godine, povjerena mu je navigacija. Posle više od 20 dana jedrenja po pučini, "Jadran" je, u točno određeno vrijeme i na predviđenoj udaljenosti, prošao kraj Bermudskih otoka. To je bio pravi podvig, imajući u vidu način plovidbe i skromnu navigacijsku opremu broda.

Kada je izbio rat u aprilu 1941. godine, Spasić je, u činu poručnika bojnog broda II klase, bio torpedo-minerski oficir na razaraču ,,Zagreb" u Boki Kotorskoj. U času napada talijanskih bombardera na Boku, ujutro 6. aprila, "Zagreb" je bio privezan uz mol u Dobroti. Pet tromotornih bombardera, s velike visine, sručilo je na njega tovar bombi, koje su pale svega nekoliko desetina metara od broda. Brod se tresao od eksplozija, ali nije pretrpio nikakve štete. Sljedećih dana, zbog loših vremenskih prilika, aktivnost neprijateljske avijacije svela se na letove izviđača, pa je u Boki bilo mirno, Ponovni veći napad na Boku i brodove u njoj izvršen je 13. aprila, ali opet bez posljedica. No, iako je praktično ostala netaknuta, flota je, zbog razvoja situacije na kopnu, ka pilula niskog držanja komandanata i aktivnosti "pete kolone", sve više gubitka borbenu gotovost, pogotovo kada je brodovima naređeno da se maskiraju, a posade danju iskrcaju na kopno. Potom je, 15. aprila, došlo i obavještenje o primirju, zabrana da se brodovi potope, kao i zabrana da se na neprijateljske avione otvara vatra. Najzad, 17. aprila, kada su Talijani ušli u Boku, naređeno je da se brodovi napuste, Spasića i njegovog druga Sergeja Mašeru bolno je pogodio slom Jugoslavije i fašistička okupacija. Ne videći mogućnost da se borba nastavi, odlučili su da svoj brod unište i poginu na njemu. "Zagreb" je prvo napustila posada, zatim mlađi oficiri, a oko 14 časova uz brod je pristao motorni čamac da bi preuzeo komandanta, prvog oficira, Spasića, Mašeru i jednog artiljerijskog narednika. Međutim, prema dogovoru, Spasić i Mašera odbili su da uđu u čamac i saopćili komandantu da će pripaliti štapine koji su vodili do municionih komora. Stavljen pred svršen čin, komandant se s ostalima brzo udaljio. Nekoliko minuta kasnije eksplodirala

je prva, a potom i druga municiona komora, a brod je, raznijet u komade, nestao s površine zajedno s oficirima koji su ga digli u zrak.

Sutradan su ribari u Tivatskom zaljevu otkrili leš u mornaričkoj uniformi, za koji je ustanovljeno da je Spasićev. Sahranjen je 19. aprila, na vojničkom groblju u Savini kraj Herceg-Novog, uz učešće građana, mornara i drugova. Impresionirani tolikim junaštvom i patriotizmom, Talijani su uputili na sahranu vod vojnika, koji mu je odao vojne počasti. Narodnim herojem proglašen je 1973. godine.