Rođen je 8. februara 1895, u selu Trata, Šentvid, općina Ljubljana—Siska, Slovenija. Otac mu je bio zemljoradnik s malo zemlje, tako da je porodicu hranio prevozeći robu konjskom zapregom. Poslije osnovne škole učio je obućarski zanat. U vrijeme prvog svjetskog rata, u sastavu 17. pješadijske regimente "Kranjski Janezi", ratuje prvo na ruskom, a poslije na talijanskom frontu. Učestvuje u pobuni u Judenburgu, 1917. je uhapšen poslije ugušivanja pobune i osuđen na smrt, a potom pomilovan.

Poslije rata, Rožanc se zapošljava u željezničkim radionicama u Dravljama, i vrlo brzo se od obućara prekvalificirao u livca. Tu učestvuje u štrajku željezničara, 1921. Godinu ranije oženio se i preselio kod supruge koja je imala kuću i nešto zemlje u selu Spodnje Pirniče.

U novoj sredini, Rožanc stiče povjerenje većine seljaka, iako je bio ateist i stranac. Radi u vatrogasnom društvu i Savezu planinara, a bio je i odbornik općine Šmartno. U vrijeme monarho-fašističke diktature, 1929, oduzet mu je mandat na traženje imućnih seljaka i zanatlija, jer je istupao protiv njih. Kao općinski odbornik, bio je u to vrijeme i staratelj braći Martinu i Francu Rozmanu, čiji je otac nestao na ruskom frontu u vrijeme prvog svjetskog rata. Uticao je na braću Rozman i umnogome je njegova zasluga što je Franc otišao u Španiju.

Poslije požara, radionica u Dravljama nije više obnavljana, pa su radnici prešli na posao u Sisku, tamo je radio i Rožanc, i tu je, kad mu je bilo 40 godina, 1935. primljen u Partiju. To što su ga tek tada primili svjedoči da je već odavno bio po uvjerenju komunist, a što nije ranije postao član Partije — samo je odraz ondašnjih organizacionih slabosti. Ubrzo je postao sekretar ćelije u ložionici željeznice, a pored toga je nastavio da radi politički u selu u kojem je živio. Davao je svima primjer ličnim poštenjem i primjernim porodičnim životom.

U vrijeme kapitulacije Jugoslavije, Rožanc se ističe u skupljanju oružja i municije, za što je imao prilično mogućnosti u ložionici, koja je bila pored željezničke stanice, kroz koju su prolazili mnogi vozovi s vojskom, naoružanjem i municijom.

Spodnje Pirniče su bile u njemačkoj okupacionoj zoni, a Ložionica u Ljubljani u talijanskoj zoni. Do početka ustanka, Rožanc s urednim ispravama svakog dana odlazi na posao i vraća se kući, što mu omogućava da obavlja kurirske poslove održavajući vezu između rukovodstva u Ljubljani i organizacija u okolini. Nacistička policija dugo nije sumnjala u njega, a kad je htjela da ga uhapsi, oko 20. augusta 1941, on im je pobjegao. Uhapsili su mu suprugu, ali su je, oktobra, pustili. Tada su Rožanc i supruga prešli demarkacionu liniju i otišli u Ljubljanu. Van bračni sin njegove supruge i njegov sin bili su tada već partizani, i obojica poginuli 1942. godine.

Rožanc je u Ljubljani našao stan kod Petra Romavha, sekretara Komiteta KP željezničkog čvora, čiji je i sam Rožanc bio član. U Komitetu je Rožanc imao razna zaduženja, ali je uglavnom putovao, vršeći kurirske poslove. Prilikom tih putovanja, izvršavao je mnoge važne zadatke, naročito prenoseći materijal za potrebe partizanskih odreda.

Prvog juna 1942, talijanska policija je slučajno, ili "zaslugom" nekog potkazivača, zaustavila na ulici Petra Romavha, kod koga je stanovao Rožanc. Prilikom pretresa, našli su kod njega nekoliko letaka i primjeraka ilegalnih novina, a u stanu dosta ilegalnog materijala. Tada su uhapsili i Rožanca sa suprugom. Ništa im nisu mogli dokazati, pa su nju poslali u logor na Rabu, a Rožanca u Gonars. U logoru su se našli izdajnici koji su ga prokazali, pa je vraćen u Ljubljanu i tamo saslušavan. Nije ni riječi progovorio.

U to vrijeme, 13. oktobra 1942, u svojoj vili u Ljubljani, ubijen je bivši ban Dravske Banovine, doktor Marko Natlačen, vod Slovenačke bele garde, Talijani su još istog dana, za odmazdu, pred njegovom kućom, strijeljali 24 taoca, među njima i Rožanca. Prema talijanskom izvještaju taoci su, pred strijeljanje, uzvikivali parole i pozdravljali pesnicama. Rožanc nije odmah bio mrtav. Pridigao se na koljena i uzviknuo: "Smrt fašizmu!", i podigao pesnicu na pozdrav. Tada mu je jedan talijanski oficir ispalio metak u glavu.

Narodnim herojem proglašen je 21. jula 1953. godine.