Rođen je 1915. godine u selu Fundina, kod Podgorice, Crna Gora, u siromašnoj seljačkoj porodici. Član je KPJ od 1942. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, ali zbog teških materijalnih uvjeta nije mogao da produži školovanje. Siromaštvo i besposlica su ga primorali da potraži izlaz u žandarmeriji.

Kršan, zdrav i pismen, primljen je u žandare. Bio je žandar, ali nije zaboravio da ga je tamo otjeralo siromaštvo. Znao je da su oni kojima služi glavni uzročnici takvog stanja, i njegove i mnogih drugih porodica. Bio je jedan od rijetkih žandara u Beogradu koji je aktivno i stalno surađivao s naprednim studentima, obavještavajući ih o namjerama policije i prenoseći dragocjene poruke uhapšenima.

Okupatora nije sačekao u Beogradu, i nije htio da mu služi. Ostavio je to — za čovjeka naprednih shvaćanja — ponižavajuće parče hljeba, i vratio se kući.

Stanje poslije kapitulacije nije ga iznenadilo. Udružio se s najnaprednijim drugovima i pripremao se za ustanak. Veoma je aktivan u prikupljanju i skrivanju ratnog materijala i obuci omladinaca u rukovanju oružjem. Kada su počele prve ustaničke akcije, primao je svaki zadatak. Njegovoj sreći nije bilo kraja kada je čuo da se organizira odred za operacije u Sandžaku. Bio je među prvim dobrovoljcima. Tako je pošao na put, ne u neizvjesnost, nego ka cilju svoje ideološke opredijeljenosti.

Prvi marševi i druge teškoće bili su i prave prilike da se pokaže kao drug, nesebičan i uvijek spreman da pomogne drugima, da uzme najteži zadatak. U borbama je bio neustrašiv. Stajao je kao stijena, kao da ne čuje zviždanje metaka i eksplozije granata i bombi. Na Savinom Laktu sve zadivljuje hrabrošću, a u borbama na Maoču oduševljava smjelim jurišima.

Redaju se borbe i marševi, Milija hrabri i pomaže drugove. U borbama kroz istočnu Bosnu tko zna koji put pokazao je junaštvo. Redaju se borbe, i on je za svoju hrabrost dobio najveće priznanje — postao je član KPJ, zasluženo neizmjernom hrabrošću.

Neustrašiv je i u borbama s četnicima u Hercegovini. Herojski podvig napravio je, sa svojom desetinom, 12. juna 1942. godine, braneći na brdašcu Pleće prodor četnika ka Čemernu. Četnici su, uz snažnu podršku talijanske artiljerije, mnogo puta jurišali da prodru preko Pleća. Hrabra desetina je cijelog dana izdržala. Milija je sjajno izvršio zadatak — četnici nisu prošli.

Tokom 1942. vode se borbe na pruzi Sarajevo—Konjic, kod Prozora Šujice, Duvna, napad na Livno, borbe s Talijanima kod Aržane i druge, i Milija je neustrašiv. U borbama za Sitnicu, s puškomitraljezom je upao u neprijateljsko utvrđenje. To je bio prolomni trenutak. Iznenađeni, Nijemci i domobrani su se predali. O tom njegovom podvigu govorila je "Slobodna Jugoslavija", i nazvala ga partizanskim herojem. Tu pohvalu primio je kao pravi heroj: skromno, s osjećanjem odgovornosti, spreman na nove herojske podvige.

U borbama kroz Bosnu i Hercegovinu bio je primjer požrtvovanja, izdržljivosti, smjelosti, energičnosti i upornosti u razbijanju njemačkih, ustaških, četničkih i domobranskih snaga. Teške borbe na Ivan-sedlu, Raštelici, kod Gornjeg Vakufa i druge izdržao je s lakoćom, neustrašivo kao i uvijek.

Borba na Drini, početkom aprila 1943. godine, njegova je posljednja borba. U toj borbi za stvaranje mostobrana, dijelovi 1. proleterske (oko šezdeset boraca) našli su se u veoma teškoj situaciji. Prelaženje ostalih snaga bilo je otežano, municija ponestajala, a na Krčinom brdu u rovovima se grčevito branio bataljon Talijana. Milija se tada javlja kao dobrovoljac grupe bombaša koja je Talijane imala da napadne i s leda, što bi ih prisililo na povlačenje. Komandantu je bilo žao što se baš on javio, ali u takvim trenucima nema kolebanja. Otišao je sa svojom grupom, probio se uz same rovove, i puzeći obasuo bombama neprijateljski šanac. Pao je, ali njegovo mrtvo tijelo kao da je opominjalo Talijane na neuništivost hrabrih partizana — pobjegli su.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.