Rođen je 5. kolovoza 1915. godine u Tobutu kod Lopara, Tuzla, Bosna i Hercegovina. Potiče iz porodice siromašnih seljaka koji nisu imali uvjeta da sinu omoguće školovanje. Uz to, Jovo je vrlo rano ostao bez majke, a u petnaestoj godini i bez oca. Da bi se prehranio, morao je da radi kod imućnijih seljaka.

U vrijeme kapitulacije bivše jugoslavenske vojske, Radovanović odlučno odbija da preda oružje. S grupom drugova vraća se kući, ali su ih Nijemci na putu pohvatali i odveli u logor. Riskirajući život, Jovaš bježi i vraća se u zavičaj.

Poziv Komunističke partije na ustanak prihvata s oduševljenjem, i jedan je od učesnika prvih borbenih grupa na Majevici. Kroz lanac oružanih borbi, on se sve više kali i ubrzo postaje primjer za ugled drugima. Novembra 1942. godine povjeren mu je vrlo delikatan vojnički zadatak: trebalo je da se probije kroz područje zaposjednuto od neprijatelja, i da odnese poštu Glavnom štabu BiH. Jovaš ga izvršava na najbolji način. Zbog izvanredne hrabrosti i spremnosti u borbi, Partija ga prima u svoje redove. U prvom i svim narednim sukobima s četnicima pokazao se kao čvrsti nepokolebljiv borac. Početkom 1942. godine, Jovaš postaje pomoćnik komandira čete čuvenom borcu Veljku Lukiću Kurjaku, u još čuvenijem Udarnom bataljonu, koji je postao jezgro pri formiranju 6. istočnobosanske brigade.

U bici protiv četnika na Maleševcima, novembra 1942. godine, on se još jednom potvrđuje kao izvanredan borac i komandir. Zatim su slijedile borbe na Busiji, Jelici, Capardama, Kalesiji i mnogim drugim mjestima, u kojima je stalno pokazivao izuzetnu odvažnost. U borbi na Kalesiji bio je teško ranjen, ali se, poslije djelomičnog izlječenja u partizanskoj bolnici u Šekovićima, obreo ponovo s malom partizanskom grupom, na Majevici. Kroz borbenu aktivnost, njegova grupa ubrzo prerasta u bataljon, koji postiže značaj ne uspjehe u razbijanju lokalnih četničkih grupacija.

Pri napadu na Tuzlu, Jovaš je ponovo ranjen i vraća se na Majevicu. Tu ga zatiče i VII neprijateljska ofanziva. Poslije ozdravljanje, imenovan je za komandanta bataljona u 17. majevičkoj brigadi. Kolovoza 1944. godine dobio je zadatak da sa svojom jedinicom ispita teško prohodne šume Milan-planine, Na tom putu došlo je do oštre borbe, u kojoj je palo mnogo Nijemaca, ali je i Jovaš dobio teške povrede. Poslije bitke na Prijevoru, Jovaš je promijenio više partizanskih bolnica, Teške rane sporo su zarastale. Došao je u Tuzlu kad je bila konačno oslobođena. Poslije završetka rata, bio je oficir JNA, a zatim je otišao u mirovinu, kao težak ratni invalid i zaslužan narodni borac.

Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.