Rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završila je u susjednoj Bistrici, prvi razred Ženske zanatske škole pohađala je, s nešto starijom sestrom Darom, u Bosanskoj Krupi — uz pomoć strica Voje, koji je, kao lugar, više godina službovao u Podgrmeču — dok je ostale razrede završila u Bosanskoj Gradiški.

Još kao učenik, isticala se marljivim radom i ozbiljnošću. Već tada, čitajući naprednu literaturu, Lepa je počela da se formira pod snažnim utjecajem strica Vladete Radića, koji je, kao učenik gimnazije, prvo u Bosanskoj Gradiški, a zatim u Banjoj Luci, bio uključen u napredni radnički pokret.

Neposredno posle aprilskih događaja 1941, od Vladete je saznala i za pripreme ustanka. U stvari, pomagala mu je u skrivanju prikupljenog oružja. Tih julskih dana 1941. u ustanak je ispratila četvoro članova porodice: oca, stričeve Voju i Vladetu i strinu Jovanku, jednu od prvih partizanki na Kozari. U oktobru 1941. Lepa je izvezla zastavu s petokrakom zvijezdom za borce Drugog krajiškog odreda. U vrijeme prve ofanzive na ustanike Kozare, novembra 1941, ustaše su hapsile Lepu i sve preostale članove porodice Radić. No, uz pomoć ilegalnih partizanskih suradnika, posle 20 dana maltretiranja u ustaškom zatvoru u Gradiški, pušteni su.

Posle izlaska iz zatvora, 23. decembra 1941, zajedno sa sestrom Darom, Lepa je postala borac 7. partizanske čete 2. krajiškog odreda. Kratko vrijeme bila je bolničar u četi, a zatim slušalac omladinskog kursa u selu Lamovita, pod Kozarom, i skojevski aktivist na prijedorskom terenu.

Pokazavši izuzetan smisao za masovni rad s omladinom, odlučeno je, krajem maja 1942, kada je primljena u KPJ, da se Lepa pošalje kao politički radnik na područje Podgrmeča. U novoj sredini izvanredno se snašla, i ubrzo postala član općinskog komiteta KPJ u Srednjem Duboviku, kod Bosanske Krupe. Zbog skromnosti i primjernog ophođenja, narod ju je brzo zavolio i cijenio. U radu je bila neumorna, vesto je organizirala seoske konferencije mladih, često i sama istupala pred mnogo starijim ljudima, govoreći o bratstvu i jedinstvu, garanciji naše pobjede, i herojskoj borbi narodnooslobodilačke vojske. Svoju sposobnost i snalažljivost Lepa je osobito pokazala u organiziranju omladine na zajedničkoj žetvi i prikupljanju žita ispred neprijateljskih položaja u selima oko Krupe, Gornjim Petrovićima, Ostružnici i Badiću, a izuzetnu hrabrost u partizanskim akcijama na Bosanski Novi, Krupu, Čađevicu i Otoku, u kojima je učestvovala kao borac. Gotovo da nije bilo značajnijeg događaja u Podgrmeču u kojem Lepa nije učestvovala sa svojom omladinom. Te jeseni 1942. je prekršta rila sva sela ratnih općina Bosanske Krupe, Dubovi ka, Jasenice i Potkalinja, kada se radilo na organiziranju narodne vlasti pred Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću, omladinskih akcija na prikupljanju odjeće i obuće za NOV, borbenih takmičenja u čast Prvog kongresa USAOJ-a, brizi oko ranjenika i izgradnji bolnica i magazina u šumama Grmeča. Na smotri Četvrte krajiške divizije, koju je u Jasen ići pod Grmečom, 7. januara 1943, izvršio drug Tito, Lepa je predvodila omladinu Dubovika i donijela tradicionalne krajiške darove za Vrhovnog komandanta i njegovu vojsku. Lepa Radić je pokazala svu svoju vrijednost i zadivljujuću hrabrost mladog komunista u vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive na slobodnu teritoriju

Podgrmeča. Kao član Štaba za evakuaciju ranjenika i stanovništva iz ugroženih područja, Lepa je, od 20. januara 1943, bila među najistaknutijim organizatorima zbjegova što su se, februara 1943, našli u sleđenom Grmeču u koji su već duboko bile zašle jedinice iz sastava 714, 717, 369 i 7. SS "Princ Eugen" divizije. Među prvima je organizirala blagovremeno izvlačenje ranjenika iz Doma ratnih vojnih invalida u Srednjem Duboviku, i pomoć kolonama banijskih iz beg l i ča koje su se u masama, već iscrpljene i promrzle, povlačile ispred neprijatelja u zaštitu partizanske vojske i Grmeča. Bez predaha je obilazila zbjegove i raštrkane grupe promrzlih ljudi, žena i djece, sklanjala ih u zavjetrine, savjetovala kako da se ponašaju prilikom bombardiranja. U nastojanju da održi moral, uvjeravala je narod da će naše brigade zaustaviti fašiste. Snagu svog vjerovanja uporno je prenosila na ljude oko sebe, a trebalo je mnogo moralne i fizičke snage da se izdrži zima u Grmeču i stalni pritisak neprijatelja koji nije imao milosti ni prema djeci u kolijevci. Sve je to Lepa podnosila bez panike, i mnogi su se pitali: odakle tolika snaga u ovoj krhkoj djevojčici?

I kada je već izgledalo da će Krajišnici u žestokim okršajima obraniti Trovrh, jedan od dominantnih visova Grmeča, u predvečerje 8. februara 1943. zbjeg koji je predvodila Lepa Radić iznenada je opkoljen iznad sela Praštala, nedaleko od Lušci — Palanke, i tada je ostala pribrana i hrabra. Ispucala je na Nijemce svu municiju iz svoje puške, branila se pozivajući narod da se bori golim rukama, da se ne predaje, čak i onda kad su je savladali udarcima kundaka. Pokušala je, tko zna koliko puta, da zaštiti uhvaćeni narod koga su esesovci zlostavljali na putu prema Bosanskoj Krupi, "Ubijte mene, narod nije kriv" — vikala je Lepa, posrćući pod udarcima legionara 369. divizije.

Posle trodnevnog zlostavljanja, dovedena je pred podignuta vješala, u bagremaru između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i prkosna.

S postolja pod vješalima, u stvari s jednog sanduka od čamovine za municiju, Lepa je pokušala da se obrati zarobljenom narodu iz zbjega, ali je omča prekinula njene posljednje reći.

SS pukovnik Šmithuber je, 11. februara 1943. godine, dobio od svojih podčinjenih izvještaj o egzekuciji: "Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat".

Imala je tada 17 godina.

Narodnim herojem proglašena je 20. decembra 1951. godine.