Rođen je 25. maja 1914. godine u Hadžićima kod Sarajeva, Bosna i Hercegovina, u srednje imućnoj trgovačkoj porodici, To je, u stvari, čuvena porodica Princip, koja je jugoslovenskoj historiji dala i Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Odgajan je i učen u slobodarskom duhu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, i još u vrijeme školovanja radio je na stvaranju revolucionarnih omladinskih organizacija i naprednih kulturno-prosvjetnih i sportskih društava. U vrijeme školskih raspusta, Slobodan se često kretao među radnicima i pomagao im da podižu klasnu i političku svijest. Donosio im je ilegalne letke, partijsku štampu i čitao naprednu literaturu. Jednom je bio inicijator radničkog štrajka na očevoj pilani, u Dobrom Polju kod Trnova.

Poslije završetka gimnazije, mladi Princip odlazi u Beograd, gdje se upisuje na Tehnički fakultet. Još kao student, brucoš, aktivno se uključuje u cjelokupni studentski život. Stariji drugovi ga brzo zapažaju, i primaju u Partiju. Dugo je bio član, a zatim predsjednik bosanskohercegovačkog studentskog društva "Petar Kočić", koje je imalo značajnu ulogu u okupljanju i učenju studenata, širenju prosvjete i kulture van Univerziteta, uspostavljanju veze s radničkom, školskom i seljačkom omladinom, u političkoj mobilizaciji masa ... U vrijeme studentskih raspusta, Društvo je obilazilo mjesta širom Bosne i Hercegovine, gdje je držalo priredbe i manifestacijske zborove, Tako su beogradski studenti, pod rukovodstvom Principa, obišli 1938. godine Tuzlu, Doboj, Derventu, Banju Luku, Prijedor, Sarajevo, Mostar — i svugdje gdje su bili ostavili su vanredno snažan utisak na slušaoce i gledaoce. Obično je priredba počinjala konferencijom u kojoj bi Princip, ili neko od njegovih drugova, govorio o političkim prilikama u zemlji i svijetu, lako su vlasti nerado gledale na studente, teško su nalazile načina da im se odupru.

Druga, još bogatija strana Slobodanove aktivnosti, vezana je za djelovanje na samom Univerzitetu, na kome je — zajedno s Veljkom Vlahovićem, Mahmutom Bušatlijom, Osmanom Karabegovićem, Ivom Lolom Ribarom i plejadom drugih revolucionarnih studentskih aktivista — djelovao kao pravi masovik. Kada se radilo o branjenju studentskih zahtjeva pred fakultetskim vlastima, izvršavanju programa Akcionog studentskog odbora, organiziranju radničko-studentskih demonstracija, obračunu s policijom ili ma kakvim drugim oblicima javnog istupa studenata — uvijek se nalazio u prvim borbenim redovima. Zbog toga je zatvaran i odvođen u beogradsku Glavnjaču. Ali, po prirodi veseo, prisan i dinamičan, a po karakteru odlučan i energičan, on je to brzo zaboravljao i ponovo se, s istim pregalaštvom, davao na novi, isto tako opasan posao. Umio je da zatalasa masu i da je neodoljivo provuče naprijed. Ukratko, Princip je bio najizrazitiji predstavnik naprednog studentskog pokreta u njegovoj najrevolucionarnijoj fazi razvitka, Njegov izraz, lik, sportsko držanje, kao i cjelokupni vanjski izgled, odavali su skladnost, ljepotu i harmoniju.

Napad fašista na Jugoslaviju zatekao je Slobodana na dužnosti rezervnog potporučnika u bivšoj jugoslavenskoj vojsci. Poslije kapitulacije zemlje, vratio se u Sarajevo i radio na pripremama ustanka. Juna 1941. godine imenovan je za člana Vojnog rukovodstva za Bosnu i

Hercegovinu, a jula iste godine postao je komandant Oblasnog vojnog štaba za sarajevsku oblast. Poslije trinaestojulske sjednice Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, na kojoj je donijeta odluka o pokretanju oružane borbe, on — zajedno s Hasanom Brkićem, Slavišom Vajnerom i drugim partijskim aktivistima — odlazi na Romaniju, gdje pokreće općenarodni ustanak. Iz milošte, a i zbog načina odijevanja, narod je počeo da ga zove "Seljom". Kao i ranije na Univerzitetu, tako i sada među romanijskim seljacima, bio je skroman, neposredan, otvoren, vedar i mio. U njegovom liku i podvizima djevojke su nalazile inspiraciju za svoju pjesmu, a starci ga uspoređivali s romanijskim hajducima.

Pod Principovom komandom izvedene su prve oružane akcije na Romaniji: uništena kolona Nijemaca, oteti prvi mitraljezi, razrušene žandarmerijske kasarne, presječen saobraćaj, oslobođen Sokolac, Rogatica, stvorena prostrana slobodna teritorija, organizirana prva narodna vlast, formiran Romanijski partizanski odred, uspostavljena veza sa susjednim odredima—jednom riječju, široko rasplamsana narodnooslobodilačka borba.

Krajem septembra 1941. godine, Slobodan se, zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom, nalazi na partijskom političkom savjetovanju u Stolicama, gdje je bio imenovan za člana Glavnog štaba NOP odreda za Bosnu i Hercegovinu. Poslije povratka na Romaniju, rukovodi teškim i dugotrajnim borbama za oslobođenje Rogatice, nosi se uspješno s četničkim oficirima koji žele da NOP u istočnoj Bosni skrenu u nacionalističke vode, organizira politička savjetovanja i općenarodne manifestacijske zborove, širi optimizam, usavršava ustaničku vojnu organizaciju i zalaže se svim svojim bićem za jedinstvo borbe.

Početkom februara 1942. godine, Princip je imenovan za komandanta Operativnog štaba NOP i DO za istočnu Bosnu, i na toj dužnosti ostao je sve do svoje prerane smrti. U jeku III neprijateljske ofanzive, razbolio se od pjegavog tifusa. Njegovi borci su ga prenijeli iz Pustog Sela u Goražde, a zatim u Centralnu bolnicu u Foču. Umro je pri povlačenju bolnice na Šćepan-Polju kraj Sutjeske.

Narodnim herojem proglašen je 6. septembra 1942. godine.