Rođena je 28. oktobra 1919. u selu Bjelača, kod Trebinja, Bosna i Hercegovina, u imućnoj seoskoj zemljoradničkoj porodici. Osnovnu školu učila je u manastiru Duži, a gimnaziju završila 1939. u Dubrovniku. Kao učenica gimnazije prišla je naprednom omladinskom pokretu i aktivno radila u omladinskim sekcijama i društvima u Dubrovniku i Trebinju. Već 1938. član je Mesnog, a 1939. i Sreskog komiteta SKOJ-a za Trebinje. Bila je dijete toplog hercegovačkog krša i južnjačkog podneblja, neobične ljepote. Odlikovala se živahnošću i upornošću, na mahove plahovitošću, ali i velikom pravičnošću. Bila je odličan đak u gimnaziji i s lakoćom polagala ispite na fakultetu.

Kao student Filozofskog fakulteta u Beogradu uključila se u političke akcije napredne studentske omladine i SKOJ-a i Partije u Beogradu. Isticala se političkim radom u Domu studentkinja i u brojnim studentskim akcijama, u demonstracijama i manifestacijama, naročito demonstracijama od 14. decembra 1939. godine. Smjelo je išla i u najoštrije sukobe s policijom i žandarmerijom. U toku 1938/41. radila je u omladinskoj sekciji udruženja "Neretva", kulturno-umjetničkoj grupi studentskog udruženja "Petar Kočić", bila je član Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom univerzitetu 1940/41. godine. Član KPJ postala je u ljeto 1940. godine.

Odmah posle 27. marta 1941. vraća se u rodni kraj. Posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, zajedno sa svojim starijim bratom Radom i ostalim komunistima, s mnogo poleta radila je na pripremama za oružanu borbu. U svojoj općini Dragica je rukovodila političkim radom s omladinom i ženama. Učestvuje u prikupljanju oružja, formiranju prvih partizanskih jedinica, aktiva omladine i SKOJ-a, odbora AFŽ-a, a također i u oružanim akcijama protiv okupatora i domaćih izdajnika, ustaša i četnika.

Obavljala je i niz značajnih i odgovornih dužnosti u narodnooslobodilačkom pokretu. Bila je sekretar Sreskog komiteta SKOJ-a za Trebinje, član Sreskog komiteta KPJ za Trebinje, od oktobra 1941, i član Okružnog komiteta SKOJ-a za istočnu Hercegovinu. Bila je neumorna u radu među omladinom i ženama na terenu i u partizanskim jedinicama, koje su, krajem 1941. i u početku 1942, vodile mnoge uspješne borbe s okupatorom i domaćim izdajnicima. Aprila 1942. postaje član, a u maju i sekretar Okružnog komiteta KPJ za Hercegovinu i Član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.

Posle okupatorsko-kvislinške ofanzive na slobodnu teritoriju u Hercegovini, maja i početkom juna 1942. godine, i povlačenja partizanskih jedinica u zapadnu Bosnu, ostala je po partijskom zadatku u trebinjskom srezu. Ubrzo su je uhapsili četnici i mučili u zatvoru u Zupcima, a zatim predali talijanskim fašistima. U zloglasnom zatvoru "Kazbek" u Dubrovniku mučena je od 12—16. juna 1942, ali je fašisti nisu mogli slomiti. Držala se prkosno i herojski. Svojim držanjem, hrabrošću i ljudskom dostojanstvenošću, zapanjila je mučitelje. Ne mogavši iznuditi priznanje, usprkos svim poniženjima i užasnim mučenjima, Talijani su je vratili četnicima. U četničkom zatvoru u Ljubomiru, kraj Trebinja, mučena je desetak dana najstrašnijim mukama: bičevali su je do krvi, palili joj kožu i kosu, zalijevali

rane solju. Kad joj je četnički komandant rekao da moli za milost, polumrtva se podigla i izdajniku pljunula u lice. Odmah zatim, bila je streljana zajedno s bratom Radom, 27. juna 1942. godine. Svojim držanjem zadivila je slobodarski narod Hercegovine i cijele naše zemlje. Bila je primjer hrabrosti, prkosa okupatoru i izdajnicima.

Narodnim herojem proglašena je 8. juna 1945. godine.