Rođen je 20. januara 1920. u Vlahinji kod Bileće, Bosna i Hercegovina.

Potiče iz siromašne radničko-seljačke porodice. Osnovnu školu završio je u Bileći kao odličan đak, ali školovanje nije mogao da nastavi zbog siromaštva porodice. Kada je odrastao, zaposlio se u Bileći kao pružni radnik.

Od rane mladosti čitao je naprednu literaturu i štampu, koju je dobivao od brata i drugih naprednih radnika i srednjoškolaca. Kasnije je i sam primao i rasturao naprednu štampu i literaturu među radnicima u Bileći i mladim seljacima. Njegovao je prijateljstvo i drugarstvo, rado pomagao drugima u radu i imao znatan utjecaj na omladinu u Bileći i svom selu. Njegova kuća je pred rat bila jedan od partijskih punktova za bilećki srez, pa je Žarko od 1940. često bio i partijski kurir.

Odmah poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, uključio se u pripreme za ustanak. Okupljao je oko sebe omladinu i obučavao je u rukovanju oružjem. Radio je na stvaranju prve ustaničke čete i bio među njenim prvim borcima. U prvim sukobima s neprijateljem isticao se hrabrošću i snalažljivost. Bio je odličan bombaš i puškomitraljezac i dobar organizator, pa je ubrzo izabran za komandira voda. U SKOJ je primljen septembra 1941, a u KPJ januara 1942. godine.

Kada je, 22. augusta 1941, jedna ustaško-domobranska jedinica pošla da zapali selo Miruše i masakrira stanovništvo, Žarko je s još dvojicom drugova zadržao nastupanje neprijatelja, sve dok nije stigla pomoć. Neprijatelj se povukao u Bileću, ostavljajući za sobom oružje i ranjene vojnike.

Žarko je bio posebno spretan u borbama noću, u pripremanju i izvođenju iznenadnih napada na neprijateljske položaje i utvrđenja. Volio je da se uvuče u neprijateljske redove, i da bombama izaziva paniku među neprijateljskim vojnicima. Tako je, krajem augusta 1941, bombama rastjerao ustaše u utvrđenju Drakuljica, nedaleko od Bileće, na koje su partizani pripremali napad. Iz te akcije iznio je dva mitraljeza koja su ustaše ostavile bježeći u Bileću. U novembru 1941. bio je sekretar aktiva SKOJ-a u Vlahinji i član Općinskog komiteta SKOJ-a.

U proljeće 1942, kao komandir voda u kombiniranoj partizanskoj četi, teško je ranjen u borbi s crnogorskim četnicima. Borci su ga, kao teškog ranjenika, prenijeli kući, gdje je i ostao na liječenju poslije povlačenja partizanskih jedinica iz Hercegovine, juna 1942. Četnici su ga ubrzo otkrili, danonoćno saslušavali i strahovito mučili, tražeći od njega da izda svoje drugove u ilegalnosti. Žarko je stoički podnosio mučenja, ostao nijem. Zato su ga predali Talijanima "na dalji postupak". U Talijanskom zatvoru je ostao dok su mu rane zaliječene, a onda je uspeo da pobjegne. Poslije toga, živio je u ilegalnosti, sve dok se, poslije bitke na Sutjesci, u Hercegovinu nije vratila 10. hercegovačka brigada. Tada je Žarko u svom selu formirao vod i s njim pošao u susret brigadi, od koje se više nije odvajao. Stupio je u drugu četu 4. bataljona 10. brigade.

Žarko je pokazao izuzetnu hrabrost u mnogim borbama, a naročito u napadu na njemačku kolonu (20. septembra 1943) kod sela Vlahovića, na ustaška utvrđenja u Popovom Polju, u razbijanju njemačkih snaga na Moskvu, početkom oktobra i razbijanju Kalinovičke i Sarajevske četničke brigade 17. oktobra na Gatu, razbijaju ustaše u Fazlagića Kuli 19/20. novembra 1943. Marta 1944. godine postavljen je na dužnost komandira 2. čete 1. bataljona 10. hercegovačke brigade.

Dvadeset petog aprila 1944. godine, jake četničke snage napale su iz Bileće, t u selu Baljcima, noću, opkolili 1. i 4. bataljon 10. hercegovačke brigade. Shvativši opasnost u kojoj se bataljon našao, Žarko je prvi sa svojom četom pošao u juriš, a za njim i ostali. U krvavoj borbi prsa u prsa, probijen je obruč, i omogućeno izvlačenje 4. bataljona, ali je u tom jurišu Žarko poginuo, zajedno s još 8 boraca svoje čete.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.