Rođen je 14. decembra 1920. u Manđelosu, kod Sremske Mitrovice, Vojvodina. Pošto je završio osnovnu školu u rodnom mjestu, upisao se u srednju školu u Novom Sadu. Kako je u školi postojala jaka skojevska organizacija, Pinki se uključio u nju, i već 1940. postao rukovodilac SKOJ-a u školi. Ubrzo je organizirao štrajk učenika, kojim su traženi bolji uvjeti učenja i čovječniji odnos nastavnika. Nešto kasnije je uhapšen, jer je njegova skojevska organizacija učestvovala u štrajku tekstilnih radnika. U zatvoru je proveo dva mjeseca i poslije toga pušten, pošto Sud nije mogao da utvrdi njegovu krivicu.

U vrijeme njemačkog napada na Jugoslaviju, 1941, iako nije bio vojnik, Pinki je, odazivajući se pozivu Partije, dobrovoljno stupio u vojsku i u borbi s Nijemcima zarobljen. Prije transportiranja u sabirni logor, uspeo je da pobjegne iz Rume, ponijevši i jednu bombu, koju je uzeo prilikom istovarivanja njemačke municije, a s privremenog aerodroma u selu Velikim Radincima uzeo je mitraljez, i naoružan stupio u partizane na Fruškoj gori.

Palkovljević je bio i jedan od organizatora čuvenog bijega komunista iz tamnice u Sremskoj Mitrovici. Poslije izvršenih priprema za bijeg, on je dobio zadatak da s grupom naoružanih drugova sačeka bjegunce na izlazu iz prokopanog kanala. Kada su, 22. augusta, poslije pola noći, trideset dva zatvorenika jedan za drugim izašli iz podzemnog kanala, kraj samog zatvora, Pinki ih je sa svojim drugovima prihvatio i odveo na Frušku goru. Pošto je bilo odlučeno da četvorica ostanu na Fruškoj gori, a ostali da se prebace u Srbiju, Pinki je prebacio drugove u Bogatić, gdje su ih prihvatili partizani iz Srbije.

Pinki je bio neustrašiv borac. Prvi voz u Sremu digao je u zrak minom koji je sam napravio, Odmah poslije toga, usred dana, preobučen u domobransku uniformu, s džakom na leđima, odlučio je da digne u zrak i željeznički most na Bosutu iako su mu drugovi govorili da most čuva jaka straža, on je odlučio da pokuša. Prišao je ustaškom stražaru i zamolio ga da mu da vatre da zapali. Pošto je video pred sobom domobrana, stražar ga je pozvao da uđe unutra, u baraku. Pinki je brzo izvadio pištolj i ubio ustašu, a zatim i drugog stražara koji je potrčao iz susjedne barake. Deset minuta kasnije, postavio je minu i digao most u zrak. Snalažljivost i neustrašivost su bile odlike koje su krasile ovog borca.

Pinki je bio i prvi kurir iz Srema koji je u Vrhovni štab donio prve izvještaje o narodnooslobodilačkoj borbi u Vojvodini, poslije neprijateljske ofanzive u zapadnoj Srbiji i povlačenja partizanskih jedinica prema istočnoj Bosni i Sandžaku. Od početka decembra 1941. godine, kada je po zadatku pošao na put, pa do početka januara 1942, cijelog mjeseca, Pinki se probijao kroz neprijateljsku teritoriju i bio čak zarobljavan od četnika, ali je zadatak potpuno uspeo da izvrši, i vratio se u Srem s direktivama. Veza Vrhovnog štaba sa Sremom je bila, zahvaljujući njemu, uspostavljena.

Kada se, 10. juna 1942. godine, vraćao iz akcije rušenja mosta, na putu Ruma—Veliki Radinci, zadržao se u Maloj Remeti. U zoru je narod počeo da bježi na sve strane, jer su u selo dolazili Nijemci. Pinki je zauzeo položaj i otvorio vatru, s namjerom da zaustavi Nijemce

i omogući narodu da pobjegne u šume. Kada je pokušao, poslije toga, da se prebaci preko neke čistine, mitraljeski rafal mu je presjekao grudi. Na izdisaju je razbio svoju pušku i dvogled, a posljednjim metkom ubio je još jednog Nijemca.

Nekoliko dana poslije Pinkijeve smrti, u sremskim selima nije se čula pjesma partizana, u znak žalosti za poginulim drugom, neustrašivim borcem Srema.

Narodnim herojem proglašen je 25. oktobra 1943. godine.