Rođen je 3. marta 1896. u siromašnoj zemljoradničkoj porodici u selu Široka Kula, Gospić, Hrvatska. Još kao dijete osjetio je težinu života. Osnovnu školu završio je u selu. U proljeće 1912. otišao je, zajedno s grupom suseljana, na rad u Njemačku. Posle početka prvog svjetskog rata 1914, vratio se u Liku, i slijeće godine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku. Najprije je služio u Otočcu, zatim je prekomandiran u mornaricu u Puli, gdje je, kao ložač, ukrcan na brod "Sant Ištvan", koji je 11. juna 1918. torpediran u Jadranskom moru, ali je Krntija uspio da se spasi. Kao protivnik Austro-ugarske monarhije i pristalica ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda, često je dolazio u sukob s pretpostavljenima. Slom Austro-ugarske zatekao ga je u Širokoj Kuli, gdje je došao na dopust zbog smrti majke.

U novoj državi Krntija je ponovo stupio u mornaricu, ali je na monitoru "Dunav" brzo došao u sukob s komandantom broda. Posle zatvora, odlazi u pilotsku školu; posle dvije godine provedene u školi, odnosno ukupno 6 godina u vojsci, demobilizira se kao rezervni podoficir, pilot i vozač.

Posle jednogodišnjeg lutanja i rada u raznim mjestima Makedonije i Kosova, Krntija 1926. dolazi u Beograd, gdje počinje da radi za radnički pokret; učlanjuje se u sindikat. Izvjesno vrijeme "bio je taksist i vozač Partije", kako sam kaže za sebe, a zatim se zaposlio u Ministarstvu građevina, kao lični ministrov vozač. Godine 1927. primljen je u KPJ. Zbog revolucionarnog političkog rada među radnicima i kritike ondašnjih vlastodržaca, brzo je došao u sukob s policijom. U augustu 1929. je uhapšen, a zatim, od Državnog suda za zaštitu države u Beogradu, osuđen na 5 godina robije, koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi.

S robije; Krntija je protjeran u rodno selo, ali on odlazi u Sloveniju, gdje ga opet hapse; poslje zatvora u Ljubljani i Mariboru, protjeruju ga u široku Kulu. No, on bježi u Zagreb, i tamo nastavlja politički rad. Godine 1936. ilegalno odlazi, preko Austrije, Švicarske i Francuske, u Španiju, gdje se, najprije kao mitraljezac u 2. bataljonu 129. internacionalne brigade, a zatim kao vodnik i partijski rukovodilac u bataljonu, bori protiv fašizma za slobodu španskog naroda. Posle povratka iz Španije, 1939, hapsi ga zagrebačka policija, i posle nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru u Zagrebu, Beogradu i ponovo u Zagrebu, pušta ga poslije štrajka glađu. Na I konferenciji KPH 1940. izabran je za člana CK KPH. No, policija ga opet hapsi i sprovodi u Lepoglavu, ali on 1940. uspijeva da pobjegne iz zatvora i da borbu za oslobođenje radničke klase nastavi u ilegalnosti. Oktobra 1940. učestvuje u radu V zemaljske konferencije KPJ u Zagrebu, i na njoj biva izabran za člana Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.

Kao prekaljenog revolucionara i iskusnog borca, poslije okupacije zemlje, CK KPJ upućuje ga u Liku zbog organiziranja oružanog ustanka. U strahovitom ustaškom teroru, neumorno obilazi sela i zbjegove naroda, stiže i u Drvar, priprema ustanak, učvršćuje bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, organizira ustaničke partizanske snage i ulijeva narodu vjeru u pobjedu. Takvim svojim radom brzo je postao popularan i voljen, cijenjen i poštovan u Lici.

To što je Lika od početka ustanka postala jedno od najjačih žarišta oslobodilačke borbe u Hrvatskoj, pored ličkih komunista, velika je zasluga i Marka Oreškovića.

U oktobru 1941. postavljen je za političkog komesara štaba Grupe NOP odreda za Liku, koji je tada formiran, a istog mjeseca i za prvog političkog komesara glavnog štaba Hrvatske. No, nije stigao da se posveti ni jednoj ni drugoj dužnosti. Ubili su ga pročetnički elementi, iz koristoljublja, i bacili u jamu, 20. oktobra 1941, u zabačenom selu Očijevu, prilikom njegovog povratka iz Drvara u Liku. Njegovom smrću narodnooslobodilački pokret, a posebno Lika, gotovo u samom početku, izgubili su organizatora ustanka, sposobnog rukovodioca i neustrašivog borca-revolucionara.

Narod u Lici ispjevao je o njemu mnoge pjesme i stvorio legendu. Mjesec dana posle njegove smrti, prvi partizanski bataljon formiran u Hrvatskoj dobio je naziv bataljon "Marko Orešković", a njegovo ime nosila je i prva partizanska brigada Hrvatske, odnosno kasnije 1. brigada 6. ličke proleterske divizije.

Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.