Rođen je 1904. godine u selu Žabno, Sisak, Hrvatska, u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji. Njegovi roditelji, Imbro i Marija, imali su jedanaestero djece, a Franjo im je bio deseti. Franjo je osnovnu školu i obućarski zanat završio u Sisku. Ipak se vratio u selo, da pomogne roditeljima.

Ubrzo je, završivši vojni rok u artiljeriji, postao primjer uzorna domaćina. Nije se bavio samo čitanjem knjiga o unapređivanju poljoprivrede, počeo se i politički obrazovati. U tome su mu pomagali i drugovi koji su iz Siska stizali u Žabno, pa je Ogulinac ubrzo postao i osnivač i prvi sekretar jedne seoske organizacije Komunističke partije Jugoslavije. To je bilo u vrijeme šestosječanjske diktature, 1931. godine, i u vrijeme ekonomske krize. Franjo Ogulinac, a iz tog vremena potiče i njegov nadimak Seljo, predvodio je suseljane i kao napredni poljoprivrednik i kao politički izgrađen čovjek, pripadnik Komunističke partije. U to se doba isticao u davanju otpora vlastima koje su plijenile stoku i drugu seljačku imovinu zbog neisplaćenog poreza. Zabilježena je i njegova aktivnost u vrijeme petomajskih izbora,

1935. godine, kad je organizirao otpor suseljana zbog falsificiranja izbornih lista. Njegova je zasluga i okupljanje seljaka oko melioracije podvodnog zemljišta dugog oko sedam kilometara.

Aktivnost Ogulinčevu zamijetili su ne samo organi vlasti, koji su ga na razne načine maltretirali, nego i viši partijski forumi. Odlučeno je da se skloni pred policijom, i pošalje na političko školovanje u Sovjetski Savez. Otišao je iz zemlje 9. listopada 1935. godine. U Moskvi je pohađao Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada, učio teoriju revolucije. Tu je promijenio ime, i postao Milan Snagić.

Dok je stjecao znanja, u Španiji počeo je, u kolovozu 1936. godine, rat, protiv fašizma. Među onima koji su pošli u pomoć španjolskom narodu bio je i Franjo Ogulinac Seljo. U španjolsku je stigao 15. ožujka 1937. godine, sa skupinom jugoslavenskih dobrovoljaca koji su pošli iz Sovjetskog Saveza. Ogulinac se u Španiji borio u bataljonu "Đuro Đaković", u sklopu internacionalnih brigada. Bio je na čelu mitraljeske čete. Kao interbrigadist, proveo je u Španiji gotovo dvije godine. Među drugim suborcima, Seljo se isticao kao neustrašiv borac i mitraljezac.

Kad je, u početku 1939. godine, rat završen Frankovom pobjedom, interbrigadist i su prebačeni iz Španije u koncentracione logore u Francuskoj. Ogulinac je najprije bio u logoru Saint Cyprien, a zatim u Angeles sur Mer i Girs. U logoru Girs bio je medu onim istaknutim interbrigadistima iz Jugoslavije koji su se suprotstavili odvođenju logoraša na "Maginotovu liniju". Zbog toga je, u svibnju 1940. godine, prebačen u logor Verne. Odatle je, ne klonuvši duhom u teškim uvjetima logoraškog života, potajno krenuo preko Njemačke u domovinu, gdje se već vodila borba.

U rodno selo stigao je 15. kolovoza 1941. godine, i uključio se u Sisački odred, formiran 22. lipnja iste godine. Ovdje, među suborcima, Ogulinac prenosi iskustvo ratnika, mitraljesca. Sudjeluje u napadu na jako ustaško uporište u Zrinju, u listopadu 1941, a zatim i u mnogim akcijama tog Odreda na tlu Banije. Dok je bio pripadnik tog Odreda, koji je imao glavno

uporište u Šumi Šamarici, ušao je u tek osnovani Glavni štab Hrvatske. Ubrzo postaje i politički komesar tog Štaba.

Kako su se vojne operacije širile i narodnooslobodilački pokret jačao, Ogulinac dobiva nove zadatke i često mijenja boravište. Od 28. prosinca 1941, do 12. siječnja 1942, boravi na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, kao operativni oficir Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske. Odmah poslije toga, odlazi, kao operativni oficir, u Liku, a povremeno zamjenjuje i komandanta Glavnog štaba. Sudjeluje u obrani Petrove gore, a u lipnju 1942, u napadu na neprijateljsko uporište, u Bučko Kamensko.

U rujnu 1942. godine postaje komandant Druge operativne zone koja obuhvaća područje Pokuplja, Moslavine i Žumberka. Tu dolaze do izražaja mnoge njegove sposobnosti:

izvanredan je organizator mnogih, za partizane uspješnih, bitaka i neustrašiv borac. Uvijek je u prvim borbenim redovima: kod Vukove Gorice, Netretića, Ribnika i na mnogim drugim mjestima. U bici je i poginuo: umro je herojski, 9. listopada 1942. godine, kod sela Visoče, u Žumberku, u okršaju s ustašama.

Narodnim herojem proglašen je 11. srpnja 1945. godine.