Rođen je 20. svibnja 1916. godine u Gakovu, Grubišno Polje, Daruvar, Hrvatska.

Kako je imao malo zemlje, zemljoradnjom se bavio samo povremeno. Pretežno je radio kao šumarski radnik.

Otac mu je poginuo u prvom svjetskom ratu, na ruskom frontu, pa mu je majka ostala sama s dvoje djece. Završio je u Gakovu tri razreda osnovne škole, ali zbog pomanjkanja sredstava prekida školovanje sve do ponovne udaje svoje majke u Gremušini, gdje nastavlja školovanje i završava četvrti razred osnovne škole. Ističe se u seoskom tamburaškom društvu, pa kao vrstan svirač postaje poznat u narodu bilogorskih sela. Nedugo zatim ženi se siromašnom djevojkom Savom Tarabić, radi na zemlji, a zimi i na šumskim radilištima. Organizirano i pod vodstvom KP Jugoslavije, radi i djeluje od 1940. godine u svom selu. Početkom 1941. godine postaje član KP Jugoslavije.

Travnja 1941. godine ustaše hapšenjima razbijaju bilogorsku partijsku organizaciju, koja ponovo oživljuje, zaslugom Zvonka Brkića (tadašnjeg sekretara Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Grubišno Polje), tek krajem 1941. i početkom 1942. godine. U to vrijeme pripada manjoj grupi partizana pod rukovodstvom Gedeona Bogdanovića Gece, u kojoj Brkić osniva partijsku organizaciju koja radi na širenju ustanka u tom kraju.

Veljače 1942. godine pristupa medu prvima u tek formiranu Bilogorsku partizansku četu, nastalu iz spomenute grupe. Brzo je postao komandir voda. Pokazao se kao vrlo sposoban rukovodilac, posebice u izviđanju i otkrivanju kretanja neprijatelja. Odatle mu i partizansko ime "Zec". Štab zone ga, krajem kolovoza 1942. godine, medu prvima iz Bilogore, upućuje na oficirski kurs u Liku, koji završava s uspjehom. Na povratku iz Like, odlazi u Slavoniju, gdje se u to vrijeme formira 17. brigada. Kako je već ranije, kada je Bilogorska četa prerasla u bataljon, bio komandir čete, sada postaje komandir 3. čete 3. bataljona 17. slavonske brigade. Njegova četa postaje nosilac pobjeda 3. bataljona, i zato ga uskoro postavljaju za zamjenika (1943. godine), a 3. svibnja 1944. godine, na Ravnoj gori, i za komandanta 3. bataljona.

Sudjelovao je, kao komandir čete, u napadima na ustaška uporišta: Viroviticu, Garešnicu, Čaglin, Voćin, Đurđenovac, Bijelu Kulu, kao i u borbama oko Daruvara, na Ravnoj gori, u Požeškoj kotlini, u Moslavini i Podravini. Sudjelovao je, kao pripadnik 17. brigade, u nizu borbi u Hrvatskom zagorju, koje su dovele do masovnijeg sudjelovanja naroda tog kraja u NOB-i i pronijele slavu partizanskih jedinica. Istakao se, kao zamjenik bataljona, krajem 1943. godine, u bitkama u Moslavini, u blizini Garešnice. Sudjeluje, na čelu 3. bataljona, u mnogim borbama u Hrvatskom zagorju, Prigorju, Moslavini, Podravini, Slavoniji... On i bataljon postaju čuveni, posebice poslije napada na neprijateljsko uporište Zlatar i aerodrom Kurilovac kod Velike Gorice. Vrhunac slave postiže u napadu na Čaglin, u kotaru Slavonska Požega, gnijezdo ostataka kupreških ustaša, kada bataljon, pod njegovim vodstvom, potpuno uništava ustašku bojnu. Hrabro i uspješno rukovodi napadima u Batinjanima i Gornjoj Vrijeski, te na ustaška i njemačka uporišta Viroviticu, Voćin, Našice, Đurđenovac, Čaglin, Ludbreg. Bez gubitaka napada Vrhovce, usred ljeta 1943. godine.

Pokazivao je veliku brigu prema ljudima, a bio je i nosilac vedrog borbenog duha u jedinicama.

Poginuo je u noći između 5. i 6. srpnja 1944. godine, kada su jedinice 17. udarne brigade 28. udarne divizije NOVJ napale Ludbreg, u kome se branilo oko 750 ustaša. Poslije vrlo oštre borbe, partizani su se, zbog pristiglih neprijateljskih pojačanja, povukli. U samom gradu, u koji je uspio prodrijeti, ostao je Mojica Birta sa sedamdeset i trojicom svojih boraca, gdje su, izuzev nekolicine, svi poginuli, dajući cijelog dana otpor.

Tako je junački poginuo Mojica Birta, komandant bataljona, kome su ustaše internirale majku (1941. godine umrla je medu interniranim Srbima) i odvele, 1942. godine, sina Đuru (Rođenog neposredno pred rat) u Jasenovac.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.