Rođena je 1. decembra 1924. godine, u selu Plana, Lipovo, Kolašin, Crna Gora, u siromašnoj seljačkoj porodici.

Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu. Školovanje je nastavila u Domaćičkoj školi u Nikšiću, gdje se veoma rano opredjeljuje za napredni omladinski pokret. Njena porodica je, također, bila napredno orijentirana. Otac Novica je pripadao revolucionarnom radničkom pokretu i borio se za ideje KPJ. Stric Mijat, student prava, učestvovao je u Španskom građanskom ratu, i tamo poginuo kao rukovodilac Čete u jednoj od Internacionalnih brigada.

Jelica je, kao učenik Domaćičke škole, postala član SKOJ-a 1939. Uoči rata, izabrana je za člana općinskog rukovodstva SKOJ-a u bivšoj lipovskoj općini. U pripremama za julski ustanak, veoma je politički angažirana u radu s omladinom u svome mjestu. Od 13. jula 1941. aktivno učestvuje u NOB, kao i ćela njena porodica — roditelji i braća u jedinicama Komskog odreda. Krajem 1941. postala je član KPJ.

Prilikom formiranja 4. proleterske brigade, postaje borac 1. čete 4. bataljona. U istoj jedinici postala je desetar i jedan od istaknutih boraca. Pokazala je veliku neustrašivost u svim borbama koje je njena jedinica vodila od Gornjeg Vakufa i Bugojna do herojske pogibije na Kupresu. U borbi za Bugojno, pripadala je grupi od 12 odabranih bombaša, čime je potvrdila mišljenje drugova u četi da je jedan od njenih najboljih boraca. U borbi na Okolištu, gdje se također hrabro držala, primila je puškomitraljez. U prvom napadu na Kupres učestvovala je kao puškomitraljezac i desetar. Posle neuspjeha, pri izvlačenju bataljona, ustaše su jurišale na zaštitnicu i ranjene drugove, opkoljavajući bočno. U tom času Jeli ča je, kao puškomitraljezac, zajedno sa svojim komandirom, junački dočekala neprijatelje, rafalima pokosila prve redove, i zadržala ih sve dok se bataljon nije izvukao iz okruženja. U drugom napadu na Kupres, dva dana kasnije, u strahovitom okršaju s ustaškim crnim legijama u Kupresu, iz Jeličine desetine poginulo je 8 boraca. Uskoro je i sama podijelila njihovu sudbinu. Teško ranjena, nije dozvolila četnom bolničaru Ikoniji Radović da je izvlači s bojišta, da se ne izloži smrtnoj opasnosti. Da ne bi pala živa u ustaške ruke, aktivirala je bombu i hrabro završila život, 13/14. kolovoza 1942. godine.

Narodnim herojem proglašena je 20. decembra 1951. godine.