Rođen je 10. augusta 1695. godine u Dalju, kod Osijeka, Hrvatska. Osnovnu školu je završio u selu i nastavio školovanje u Osijeku. Tada se već uključio u aktivnost napredne srednjoškolske omladine.

Početak prvog svjetskog rata 1914. godine zatekao ga je na đačkoj ekskurziji u Srbiji. Nije ni pomišljao da se vrati u Osijek. Zadojen slobodarskim idejama, iako još veoma mlad, javio se kao dobrovoljac u prvu jedinicu na koju je naišao u Beogradu. U srpskoj vojsci je postao đak-narednik. Godine 1915, pred naletom velike neprijateljske ofanzive, zajedno s glavninom srpske vojske povlačio se ka jugu. Ranjen je na Solunskom frontu i upućen na liječenje u Bizertu (Tunis), a potom i u Francusku, gdje je kao stipendist srpske vlade najprije završio maturu, a zatim upisao studije. U Kanu je, s grupom studenata iz Srbije i Hrvatske, osnovao marksistički klub. Članovi ovoga kluba su, 1. maja 1918. godine, učestvovali u radničkoj proslavi. Oni su na čelu povorke nosili natpise s revolucionarnim parolama u slavu Lenjina i Oktobarske revolucije. Srpska vlada je poslije ovoga, ukinula stipendiju Maslariću, pa je bio prinuđen da se vrati u Jugoslaviju.

U ovoj zemlji, koja je stvorena dok se Maslarić nalazio još u tuđini, zbili su se mnogi značajni događaji. Osnovana je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), čiji je član postao i Maslarić odmah poslije povratka u domovinu. U Beogradu je završio studije. Pred završetak studija zaposlio se kao nastavnik matematike i fizike u Somboru, ali je ubrzo, zbog revolucionarne aktivnosti, otpušten iz službe. Bilo je to vrijeme Obznane i Zakona o zaštiti države. Zbog učešća u akcijama revolucionarnog pokreta, Maslarić je s drugovima uhapšen, izveden pred Sud i, 7. jula 1922. godine, osuđen na dvogodišnju robiju koju je izdržao u kaznionici u Sremskoj Mitrovici.

Poslije izlaska s robije (1924), vratio se u Osijek, gdje je sve do 1928. godine vršio razne odgovorne dužnosti u SKOJ-u i Partiji. Uređivao je partijski list "Riječ radnika i seljaka". Policija ga ne ispušta iz vida. Hapse ga i progone. On se ne predaje. Prisustvuje sastancima Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Ilegalno je prešao granicu i učestvovao na Trećem kongresu KPJ u Beču (maj 1926), zatim se vraća u zemlju i radi na provođenju odluka Kongresa. Vlasti su ga iz Osijeka prognale u rodni Dalj i stavile u kućni pritvor. Tada (1928) ga je partijska organizacija krišom prebacila u Zagreb, odakle je ilegalno upućen u emigraciju.

Najprije je izvjesno vrijeme boravio u Beču, a potom otišao u Moskvu, na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada, gdje je bio u početku slušalac, a zatim i predavač, odakle je prešao na Međunarodnu Lenjinovu školu. Pripadnici raznih nacionalnosti, borci revolucionarnog radničkog pokreta u svojim zemljama i u svetu, birali su ga za predsjednika Internacionalnog kluba u Moskvi. Kada je, u ljeto 1936. godine, izbio puč Španskih fašističkih generala, Maslarić je s ilegalnim dokumentima, preko Finske, Švedske, Francuske i Pirineja došao da brani špansku Republiku. Poslije kraćeg boravka u Madridu, u Petoj regimenti, upućen je da organizira gerilske grupe u Estramaduri. U borbama se isticao hrabrošću. Ranjen je kod sela Vilar de Rene, 5. novembra 1936. godine. Kada je, poslije liječenja, napustio bolnicu — ponovo se našao u prvim borbenim redovima. Januara 1937.

godine imenovan je za komandanta bataljona Šezdeset druge španske brigade. Poslije poraza Španske republikanske armije, dospio je u Oran (Alžir), a zatim u koncentracioni logor Bogari, na prilazima Sahari, odakle je uspeo da se, u proljeće 1939. godine, domogne Sovjetskog Saveza.

U Moskvi je radio u Kominterni, brinući se o invalidima, pripadnicima Internacionalnih brigada. U Moskvi je bio u prilici da se sretne i surađuje s istaknutim ličnostima međunarodnog radničkog pokreta — s Josipom Brozom Titom, Georgi Dimitrovom, Vilhelmom Pikom, i drugima.

U vrijeme drugog svjetskog rata Maslarić je, zajedno s Veljkom Vlahovićem i Đurom Salajem, radio u redakciji "Slobodne Jugoslavije", koja je preko talasa Radio-Moskve širila istinu o borbi Titove narodnooslobodilačke vojske. Još u augustu 1941. godine izabran je za potpredsjednika Sveslovenskog komiteta.

Maslarić se vratio u Jugoslaviju 1944, godine, dok su se još vodile borbe za njeno oslobođenje. Učestvuje u borbama i organizira narodnu vlast Tada je imao čin general-majora.

Poslije oslobođenja zemlje, iako slabog zdravlja, s entuzijazmom istinskih revolucionara učestvuje u obnovi i izgradnji zemlje i socijalizma u Jugoslaviji. Izvjesno vrijeme bio je upravnik Vojne-političke Škole u Beogradu. Božidar Maslarić je bio član CK SKJ. član Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske, član Saveznog odbora SSRNJ i Predsjedništva Glavnog odbora SSRN Hrvatske. Na svim poslijeratnim izborima biran je za narodnog poslanika Savezne skupštine i Sabora Hrvatske. Od 1946. do 1948. godine bio je predsjednik Sveslovenskog komiteta u Beogradu, a od 1951. godine potpredsjednik Vlade, a zatim potpredsjednik Izvršnog veća Sabora Hrvatske.

Umro je 5. aprila 1963. godine u Zagrebu. Toga dana prestalo je da kuca srce čovjeka "koji je sav svoj život posvetio borbi za pobjedu velikih ideja marksizma-lenjinizma" (iz telegrama CK SKJ).

Buntovni mladić, ranjenik s Kajmakčalana, barjaktar iz Kana, zatočenik iz Sremske Mitrovice, govornik iz Rostova, španski komandant, ratnik sa sremskog fronta, graditelj socijalističke Jugoslavije — Božidar Maslarić, profesor iz Osijeka, prisni drug i suborac Đure Đakovića, Blagoja Parovića, Rada Vujovića, Vladimira Ćopića, Đure Salaja, Moše Pijade, Josipa Broza... ostao je do kraja svoga života vjeran svojim idealima.

Narodnim herojem je proglašen 27. novembra 1953. godine.