Rođen je 13. decembra 1905. godine u Sutivanu na Braću, Hrvatska, u činovničkoj porodici. Osnovnu školu je završio u Sutivanu, a Klasičnu gimnaziju u Splitu. Odličan učenik, upisao se 1924. na Medicinski fakultet u Zagrebu. Poslije godinu dana, prešao je na Filozofski fakultet, na kojem je diplomirao 1931. U tom vremenu odslužio je i redoviti vojni rok, u Sarajevu i Mostaru. Kao profesor, službuje u Senju, Požarevcu, Valjevu i Koprivnici. Zbog naprednih stavova, premještan je iz mjesta u mjesto.

Godine 1932. radi u koprivničkoj gimnaziji na stvaranju đačkih kružoka, u kojima širi komunističke ideje. U okolnim selima Koprivnice, Marinković pored učenika gimnazije uključuje u komunistički pokret pojedine seljake, koje upozorava da će ih dr. Maček napustiti i izdati čim se domogne vlasti. On Često sa seljacima i zanatlijama koprivničkog kraja, Peteranca, Hlebina, Novigrada i drugih sela razgovara o ekonomskim prilikama Kraljevine Jugoslavije, značenju, ciljevima, zadacima KPJ i drugim pitanjima.

Zbog komunističke djelatnosti, Marinković je uhapšen u Koprivnici, 25. aprila 1935. Okružni sud u Bjelovaru osudio ga je, augusta iste godine, "zbog zločina protiv javne sigurnosti i poretka u državi", na sedam mjeseci strogog zatvora. Kasacioni sud u Zagrebu povećao je kaznu na tri godine robije. U vrijeme saslušanja, Slavko je mučen. Priznao je da je komunist, ali nikad nikoga nije odao. Tamnovao je u kaznionicama Lepoglave, Maribora i Sremske Mitrovice, gdje je proveo 815 dana, i u istražnim zatvorima u Zagrebu i Bjelovaru 81 dan. Na robiji, Ivo je učio, posebno u Mitrovici, zajedno s Mošom Pijade.

Na slobodu je pušten 23. aprila 1938. godine. Nekoliko mjeseci nigdje nije mogao naći posla, dok ga sestra Marica nije uspjela zaposliti kao knjigovođu, u Fabrici kože "Podvinec", u Karlovcu. Od 1938. do marta 1942, njegov život i rad vezan je za Karlovac. Kordun, Pokuplje, Liku, Baniju, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Godine 1939, sekretar je OK KPH za Karlovac, Kordun i Baniju. Najveći broj partijskih organizacija u tim krajevima nastao je zahvaljujući radu komunista Ive Marinkovića Slavka. Jedan je od najistaknutijih organizatora ustanka na Kordunu, Baniji, Pokuplju i Gorskom kotaru. U prvoj godini NOR-a, kao sekretar OK KPH, prisustvuje vojno-partijski m konferencijama, učestvuje u formiranju organa narodne vlasti, SKOJ-a i AFŽ-a. Znanjem, savjetima, iskustvom, Ivo je jedan od komunista koji je najviše doprinio organizaciji zajedničke borbe Srba, Hrvata i Muslimana u ovim krajevima Hrvatske. Još 1940. postao je član CK KPH, a u aprilu 1942. član je i Biroa CK KPH. U maju iste godine, Ivo je na Kordunu i Baniji ostavio, kao plod svog rada, razvijenu mrežu NOO-a, organizacija SKOJ-a, AFŽ-a i snažne partizanske jedinice. Po zadatku Partije, otišao je preko Banije, Kozare, Slavonije i Moslavine u okupirani Zagreb, na dužnost sekretara Povjerenstva CK KPH za Zagreb i sjevernu Hrvatsku. Tu nastavlja organiziranje ilegalnog rada u vrlo teškim uslovima u okupiranom gradu. Radi na uspostavljanju veza s oslobođenim područjem, na prebacivanju ljudi u partizanske jedinice i organiziranju druge pomoći za NOP. U novembru 1942, organizirao je prebacivanje na slobodno područje Korduna pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

Izdajom provokatora, 19. februara 1943. uhapšen je od ustaške policije istaknuti partijski radnik i organizator ustanka, pred Radničkim opornom u Zagrebu. Za Ivinu čvrstinu, hrabrost i izdržljivost, za njegovu humanost, znali su svi njegovi suradnici. Znali su oni da njihov drug i sekretar neće nikoga odati. Ostali su, zato, na svojim mjestima, sigurni u čvrstinu karaktera svog sekretara. Ni najveća surovost neprijatelja i mučilištu nije slomila narodnog heroja Iva Marinkovića. Sve što je radio za NOP, sve što je znao o svojoj Partiji i svojim drugovima, ostalo je u njemu. Neprijatelj je bio nemoćan. Jedino što je mogao — oduzeo mu je život. Strijeljan je 21. aprila 1943. godine.

Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.