Rođen je 26. travnja 1918. u svećeničkoj porodici u Zadru, Hrvatska. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Šibeniku. Pod utjecajem starijeg brata, Slobodan se uvrstio među napredne srednjoškolske omladince. Godine 1937. upisuje se u Beogradu na studij šumarstva. Kao student politički je bio vrlo aktivan. Ubrzo je izabran za predsjednika udruženja studenata šumarstva. Tu je postao i Član KPJ. U martovskim događajima 1941. godine učestvuje u beogradskim demonstracijama, a po fašističkoj agresiji Slobodan se vraća u Šibenik, gdje su mu živjeli roditelji. Stavio se partijskoj organizaciji na raspolaganje. Bio je u delegaciji koju je organizirala Partija u Šibeniku, koja je od komandanta grada zahtijevala oružje radi odbrane zemlje i suzbijanja petokolonaša.

Odmah po okupaciji Slobodan je sa bratom Momčilom i još nekim omladincima bio uhapšen. Nakon izvjesnog saslušavanje, obmanuvši fašiste, pušten je iz zatvora. Odmah je napustio grad, i koncem srpnja 1941. godine došao u Bukovicu, te na području Gošića, Plavna i Tromeđe i radi na pripremama naroda za oružani ustanak.

U jesen 1941. Slobodan je stupio u četu dalmatinskih boraca koja je došla u Liku i tu ušla u sastav partizanskog bataljona "Marko Orešković". Međutim, već poslije prvih borbi, po odluci Partije, vratio se rta politički rad u sjevernu Dalmaciju. Tu je svibnja 1942. postao partijski rukovodilac i zamjenik političkog komesara 1. sjevernodalmatinskog bataljona "Bude Borjan". Istog dana Slobodan je sa 1. četom napao karabinjersku postaju u selu Bruška kod Obrovca. Sam se popeo na krov kasarne i pozvao posadu na predaju, pa pošto posada nije prihvatila poziv, Slobodan je bacio dvije bombe i tako prisilio karabinjere na predaju.

Krajem svibnja 1942. Slobodan je postavljen za komandanta bataljona "Bude Borjan". Pod njegovom komandom bataljon je postao još aktivniji. Slijedećih dana sa jednim vodom je na cesti Erdevik — Žegar uništio talijansku auto-kolonu. Tom prilikom poginuo je prefekt zadarske provincije Vezio Orazi sa tri oficira i 7 vojnika. Početkom lipnja 1942, na cesti Kistanje — Knin, Slobodan je sa dvije čete izvršio juriš na drugu talijansku auto-kolonu i izbacio iz stroja 2 oficira i više vojnika. Tri dana kasnije, Slobodan je sa četom napao karabinjersku stanicu u selu Nuniću, nedaleko od Kistanja. Prethodno je pozvao Talijane na predaju. Ponudu su odbili, a on se, kao i u prethodnoj akciji, provukao do zgrade, popeo se na krov, razotkrio ga i kroz otvor upozorio karabinjere na predaju. Poziv nisu prihvatili. Slobodan je među njih bacio dvije bombe. Otpor je prestao. Dva su karabinjera poginula a 7 zarobljeno.

Polovinom srpnja 1942. Slobodan je postavljen za političkog komesara bataljona "Branko Vladušić", koji je 3. listopada 1942. ušao u sastav 2. dalmatinske brigade. U sastavu brigade bataljon je vodio borbu protiv ustaša za oslobođenje Kijeva, Livna i Posušja, te borbe protiv Talijana i četnika na Vrdima iznad Mostara i na Glavatičevu, a zatim učestvovao u bici na Neretvi. Osobito teške borbe bataljon je vodio sa četnicima kod Kalinovika u nastupanju operativne grupe divizija NOV poslije bitke na Neretvi, 21. ožujka 1943. godine. Toga dana četnici su poduzeli napad na dominirajuće položaje Humca i Prisoje, koje je držao Slobodanov bataljon. Kada je video da su glavninom snaga krenuli rta položaj njegove 3. čete,

brzo se našao među njenim borcima. Na četnički juriš uslijedila je snažna vatra, a zatim Slobodanova komanda za protujuriš. Četnici su odbijeni uz velike gubitke. U protujurišu Slobodan je ranjen u koljeno i na zahtjev komandira čete prebačen u zaklon iza položaja. Poslije podne Četnici su ponovo krenuli u napad. Slobodan se ponovo našao među borcima čete. Kada su četnici podišli nadomak ručnih bombi, Slobodan se iz zaklona uspravio osmotrio položaj i borce na njemu. Htio je da vikne "Juriš, drugovi!". Ali nije uspio. Srušio se bez riječi. Na položaju Kovačeva glava našio ga je smrtonosno zrno. Pogođen je u čelo. Prestalo je da kuca srce jednog odvažnog borca i komuniste.

Za Slobodara Macuru moglo bi se reći da je bio bez ljudskih mana. Volio je ljude i uzimao ih onakve kakvi su. Pazio je na svakog borca i tu su mu ljubav oni uzvraćali kad god je to bilo potrebno. Oni su znali da je ono što Slobodan kaže nužno i potrebno uraditi. On nikad nije učinio ništa Što nije bilo korisno. Borci mu nikada uzalud nisu ginuli. Sve je čuvao, samo sebe nije štedio. Njegova hrabrost nije imala granica.

Za svoje časno revolucionarno djelo, Slobodan je 5. srpnja 1951. godine proglašen za narodnog heroja.