Hrvatska. Rastao je u staroj zemljoradničkoj porodici, s devetoro braće i sestara. U osnovnoj školi isticao se

^^^^ ^^^1 marljivošću, bistrinom i osjećanjem za pravdu. Jednom,

| kada je učiteljica nepravedno udarila njegovog druga, napustio je učionicu u znak protesta; vratio se tek kad je učiteljica javno obećala da više neće tući đake. Kao odličnog đaka, roditelji su ga upisali u gimnaziju, koju je morao napustiti u petom razredu, zbog slabog ekonomskog stanja porodice. Tada se mali Ivan predano prihvatio teških zemljoradničkih poslova. Živeći u složenim društvenim i političkim prilikama, osjetio je klasne razlike između starigradskih pučana, težaka, mornara i ribara, s jedne, i starigradske gospode, s druge strane: video je i osjetio stranu vladavinu austrougarske monarhije, privremenu talijansku okupaciju, osjetio je i vlast buržoaske kraljevske monarhije. Samo dvije godine posle formiranja prve partijske ćelije KPJ na Hvaru, već 1922. godine postaje član SKOJ-a. Razvija aktivnost u kulturno-prosvjetnim i sportskim društvima. Starigradska partijska organizacija ga, zbog njegove revolucionarne aktivnosti, prima 1924. godine u svoje redove, pa je ovaj osamnaestogodišnjak jedan od najmlađih članova KP na otoku.

Prvoga maja, usprkos zabrani žandara, komunisti organiziraju i održavaju zbor oko 1.000 pučana, na istorijskom Rašniku, u Vrbanjskom polju, na kome Ivan govori o istorijskoj ulozi radničke klase. Vlasti ga često hapse i maltretiraju. Da bi izbjegao hapšenje pod režimom diktature, ilegalno je otišao u SSSR, gdje je završio Komunistički univerzitet za nacionalne manjine Zapada; po svojoj želji, radio je u tvornici u Rostovu, kao mehaničar i partijski radnik. Na rodni otok vratio se ilegalno 1936. godine, ali je odmah uhapšen i podvrgnut saslušanjima. Zahvaljujući njegovom revolucionarnom držanju, jedinstvu komunista i utjecaju Partije među mještanima, policija ga je pustila.

Nastanio se u Splitu i zaposlio kao mehaničar, nastavljajući partijsku aktivnost u novoj sredini, borio se za provođenje zadataka koje je pred partijsku organizaciju Dalmacije postavio novi CK KPJ na čelu s Titom; posebno se angažirao protiv frakcionaškog rukovodstva partije u Dalmaciji. Krajem oktobra 1939. imenovan je u novi PK KPH za Dalmaciju i u Radni odbor Pokrajinskog odbora Stranke radnog naroda. Posebna je njegova uloga u sređivanju i jačanju splitske partijske organizacije, kojoj je kratko vrijeme stajao na čelu. Na pokrajinskoj partijskoj konferenciji u Splitu, 2. augusta 1940, izabran je za člana PK-a i zadužen za sektor agitacije i propagande. Njegovim zauzimanjem, partijska organizacija Dalmacije je, 1. novembra 1940, dobila svoje glasilo, "Borba radnog naroda".

Kao član PK KPH, u danima kapitulacije, pomaže partijskim organizacijama u Splitu i na Hvaru da se snađu u novonastaloj situaciji. Krajem aprila 1941. postavljen je za rukovodioca vojne komisije PK-a. Njegovim zalaganjem je, 22. juna 1941, počeo da izlazi u Splitu "Naš izvještaj", glasilo PK-a. Učestvuje u organiziranju prvih partizanskih odreda i izvođenju borbenih akcija u Splitu. Zbog stalnih, obimnih i oštrih represalija okupatora, često mijenja ilegalne stanove, naročito posle hapšenja sekretara CK KPH Rada Končara. Tek što je završio pisanje izvještaja CK KPH-a i zaspao, fašisti su 6/7. februara 1942. iznenada upali u ilegalni stan, gdje su živjeli Lavčević i Jurjević. Lavčević je pobjegao iz stana, ali je natrčao na

talijansku stražu u Stedovoj ulici (koja danas nosi njegovo ime ???), gdje je uhvaćen. Ivan je saslušavan neprekidno, na smjenu, dan i noć, bez sna, tučen. Pred njega, kada je bio na ivici smrti, dovodili su malobrojne provokatore, koji su ga teretili da je visoki partijski funkcioner. Četrdeset i tri dana i noći trajao je ovaj "hod po mukama", ali Lavčevića, istaknutog komunista i revolucionara, fašisti nisu slomili. Oni ga šalju u zatvorsku bolnicu, u namjeri da ga privremeno oporave i nastave saslušanja. Partijsko rukovodstvo grada ubrzo je saznalo za to, i stvara plan za njegovo oslobođenje iz ruku okupatora. Trojica prerušenih partizana upali su u bolnicu i izveli Lučića, ali su bili otkriveni. Lučić je uhvaćen na ulici i prebačen u ćeliju smrti, gdje se sreo ponovo s dragim i bliskim saborcem, sekretarom CK KPH, Radom Končarom. S njim je, sredinom maja 1942, prebačen u Šibenik, ali su njega fašisti vratili u splitski zatvor, pošto su pripadnici NOP-a uoči suđenja uništili njegov dosje. Ljekari — pripadnici NOP-a uspeli su da, s dijagnozom teške zarazne bolesti, prebace Lučića u novu bolnicu na Hrulama. Ležao je na krevetu okovanih nogu i ruku pod jakom stražom fašista. MK KPH, planirao je hitno oslobođenje Lučića i Jurjevića ali se Lučić nije mogao izvući, pošto je bio nepokretan. U posljednjem pismu, upućenom partijskom rukovodstvu u gradu, misleći na Partiju i njeno veliko djelo, pisao je: "Po cijenu svega, ostajem vjeran našoj svetoj stvari. Za nju ću i u smrt ići mirno i spokojno". 23. decembra 1942. fašisti su ga kamionom odvezli iz bolnice i ubili na nepoznatom mjestu.

Na prijedlog Vrhovnog komandanta NOV i POJ, maršala Tita, Predsjedništvo AVNOJ-a odlikovalo je ordenom narodnog heroja Ivana Lavčevića-Lučića, kao istaknutog pionira narodnog ustanka i za herojsko držanje pred neprijateljem.

Narodnim herojem proglašen je 5. decembra 1944. godine.