Rođen je 27. februara 1913. godine u Bugojnu, Bosna i Hercegovina, u radničkoj porodici.

Poslije završetka osnovne škole u rodnom mjestu, učio je gimnaziju u Banja Luci i Zagrebu, gdje mu je otac 1925. godine dobio mjesto u radionici državnih željeznica. U Zagrebu je završio gimnaziju i maturirao. Poslije toga, 1932. godine, postao je član-volonter Narodnog kazališta u Zagrebu, a istovremeno je sudjelovao i u formiranju dramskog studija. Rad u kazalištu napušta 1935. godine, i zapošljava se na pruzi Zagreb — Karlovac, a kasnije u željezničkoj ložionici u Osijeku, gdje dolazi u dodir s naprednim radničkim pokretom. Tu je veoma aktivno radio u organizacijama URS-ovih sindikata, zbog čega je bio uhapšen, izbačen iz službe i protjeran iz Osijeka.

Član KPJ postao je 1937. godine. Iste godine, na poziv KPJ, odlazi organiziranim kanalima u Španiju i postaj borac Internacionalnih brigada. Učestvovao je u borbama na frontovima Aragona, Levanta, Estramadure i Katalonije, najprije kao borac u bataljonu "Đuro Đaković", a kasnije kao rukovodilac kulturno-prosvjetnog rada u istom bataljonu i u Štabu 129. internacionalne brigade. Poslije poraza republikanske vojske, s ostalim borcima internacionalnih brigada prebačen je u Francusku. Od 1939. do 1941. godine bio je interniran u koncentracionim logorima: Sen Siprijen, Girs i Verne d'Arjež, odakle se ilegalno, početkom 1941. godine, prebacuje s grupom španskih dobrovoljaca partijskim kanalima u Jugoslaviju, i odmah se uključuje u NOP.

U početku je radio u Zagrebu na organiziranju ilegalnih štamparija i partijske tehnike, pripremanju, štampanju i rasturanju proglasa, letaka i drugog materijala, a zatim je prešao na oslobođenu teritoriju. Do kraja 1943. godine, kao član AGITPROP-a CK KPH i glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, radio je na ideološkom, političkom i kulturnom prosvjećivanju Članova KPJ, boraca i naroda područja na kojem se nalazio. Istovremeno je radio i na pokretanju i izdavanju prvih centralnih partizanskih listova na oslobođenoj teritoriji Hrvatske ("Vjesnika", "Partizana", "Dnevnih novina" i "Naprijed-a"). U ovom periodu se istakao u nekoliko navrata u odbrani partizanskih bolnica, kada je samo s dvije desetine naoružanih boraca odbijao napade znatno jačih i talijanski h snaga, nanio im velike gubitke i uspio spasiti ranjene i bolesne borce.

Februara 1944. godine postavljen je za političkog komesara 12. slavonske divizije, a u ljeto iste godine 6. slavonskog korpusa NOVJ. Na ovim dužnostima istkao se izuzetnom hrabrošću u svim borbama koje su ove jedinice vodile u tom periodu, kao i njihovim uspješnim rukovođenjem. Na ovoj dužnosti ostao je do kraja rata.

Poslije završetka rata, bio je pomoćnik načelnika i načelnik Glavne političke uprave JNA, odnosno načelnik Uprave za moralno-političko vaspitanje u Državnom sekretarijatu za poslove narodne odbrane, a od 1955. godine i podsekretar u Državnom sekretarijatu narodne odbrane. U državno-političkom životu nalazio se na raznim istaknutim funkcijama: na V kongresu KPJ izabran je za člana Centralne revizione komisije KPJ, a na II kongresu KPH za člana CK KP Hrvatske; biran je za narodnog poslanika Savezne narodne skupštine i za člana CK SKJ na VI, VII i VIII kongresu SKJ; bio je rukovodilac Opunomoćstva CK

SKJ za JNA, a zatim i sekretar Nacionalnog Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije, sekretar Nacionalnog udruženja španskih boraca, član Saveznog odbora SSRNJ, predsjednik Saveza za tjelesno vaspitanje "Partizan" ... Imao je čin general-pukovnika, i bio je član Savjeta Federacije.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.