Rođen je 29. kolovoza 1906. u Poljani, Nova Gradiška, Hrvatska. Još u djetinjstvu, kao najstarije dijete u veoma brojnoj porodici, osjetio je siromaštvo, te je 1922. godine pokušao tražiti zaposlenje u Dobrljinu, tada industrijskom centru tog kraja. Pošto se tu nije mogao zaposliti u drvnoj industriji, odlazi na rad u rudnik Lešljani. Radeći u rudniku, pokazao je interes za tehnička postrojenja, pa mu je, na njegovu molbu, omogućeno da uči zanat. Krajem 1925. godine, završio je zanat alatnog mehaničara, a 1926. položio je ispit za ložača i strojara stabilnih strojeva. Pored svog stručnog usavršavanja, uključuje se u napredni omladinski i radnički pokret.

Godine 1927. odlazi na odsluženje vojnog roka. Vojsku služi u Glavnoj auto-komandi u Beogradu. Zbog čitanja opozicione štampe među vojnicima i pisanja prvomajskih parola na logorovanju, bio je nekoliko puta disciplinski kažnjen.

Poslije odsluženja vojnog roka, 1928, došao je u Zagreb, gdje se zaposlio u radionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Iste godine upoznaje Josipa Broza, tada političkog sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, i biva impresioniran njegovim držanjem istinskog komunista na poznatom bombaškom" procesu.

Od početka apsolutističke diktature kralja Aleksandra, 6. siječnja 1929. godine, članovi KPJ i SKOJ-a u Željezničkoj radionici imali su niz uspješnih akcija. U tim akcijama učestvuje i Ivan Krajačić, koji je 1931. primljen u SKOJ. Početkom 1933, Krajačić je uhapšen i podvrgnut policijskoj torturi, Zbog nedostatka dokaza, poslije dvadeset jednog dana u istražnom zatvoru, pušten je na slobodu. Zbog dobrog držanja pred policijom, odmah poslije izlaska iz zatvora primljen je u Komunističku partiju. Tada dobiva i konspirativno ime Stevo. Pošto je postao poznati aktivist u radničkom pokretu, Ivan Krajačić se ubrzo našao na policijskoj listi Kada je, u proljeće 1934. godine, sekretar radioničkog komiteta KPJ Vajgant prilikom hapšenja ubijen, na njegovo mjesto dolazi Ivan Krajačić. Iste godine kooptiran je u Mjesni komitet KPJ za Zagreb, a slijedeće, 1935. godine, Ivan Krajačić je kooptiran u Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku.

Kao član Mjesnog i Pokrajinskog komiteta, Ivan Krajačić zauzima istaknuto mjesto u radničkom pokretu, u Zagrebu i u Hrvatskoj. Zbog velikih provala, 1936, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, međutim, iste godine počinje u Španjolskoj građanski rat, pa on, umjesto na školovanje u SSSR, odlazi, po svojoj želji, da se kao borac u internacionalnim brigadama bori za španjolsku republiku. Kao borac 13. internacionalne brigade u bataljonu "Čapajev", ističe se kao primjeran borac, a naročito u bici kod Teruela, gdje je krajem 1936. godine ranjen.

U španjolskoj ostaje do 1939. godine, gdje za svoje zalaganje u borbi na raznim frontovima Španjolske napreduje do čina kapetana Republikanske armije.

Na frontovima Španjolske zalaže se za partijsku liniju koju je u Jugoslaviji provodio novi CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Tu liniju Ivan Krajačić provodi i poslije odlaska iz

Španjolske u logor u Francuskoj, gdje je izabran za sekretara partijske organizacije jugoslavenskih komunista u logoru. Tu je ostao oko tri tjedna, kada, po partijskoj direktivi, s tuđim pasošem napušta logor i ilegalno se vrača u domovinu da nastavi partijski rad.

Poslije povratka u zemlju, Krajačić se ponovo zaposlio u Zagrebu u ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Tu nastavlja aktivnost kao borac za radnička prava, priprema ljude za predstojeću borbu protiv fašizma.

Prvi dani okupacije zatekli su Ivana Krajačića u Zagrebu. Kao član CK KPH, ističe se u pripremama za podizanje ustanka. U srpnju 1941. godine odlazi u Zemun, gdje organizira diverzantske akcije. Po naređenju CK KPH, vraća se u Zagreb, gdje prima partijske zadatke.

Početkom 1942. dolazi u Zagreb, kao predstavnik Vrhovnog štaba NO partizanskih odreda Jugoslavije, Ivo Lola Ribar, donoseći Ivanu Krajačiću specijalne zadatke Vrhovnog štaba. Te zadatke Krajačić je obavljao s mnogo uspjeha, surađujući s Ivom Lolom Ribarom. On se povezuje s pojedincima koji su u NDH zauzimali visoke položaje; organizira obavještajnu mrežu, koja je cijelog rata davala Vrhovnom štabu dragocjene podatke. Također se povezuje s ličnostima poznatim s područja kulturnog i javnog života, i uključuje ih u NOP. U vrijeme svog boravka u Zagrebu, Ivan Krajačić je postavljen na dužnost komandanta Druge operativne zone. Sredinom 1942, Krajačić organizira, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, prebacivanje dr. Ivana Ribara na oslobođeni teritorij, gdje zajedno s njim i oni odlaze. Neposredno pošto je stigao na slobodni teritorij, Tito ga ponovo šalje u Zagreb, jer se pokazalo da nema pogodnije ličnosti za tako složene zadatke kao što je bila obavještajna služba NOP-a u Zagrebu, koja je, zaslugom Krajačića, tada već bila obuhvatila sve rodove neprijateljske vojske.

Početkom rujna 1943. godine, kada mu je zaprijetila neposredna opasnost od hapšenja, Ivan Krajačić, po naređenju CK KPH, napušta Zagreb i odlazi u Otočac, gdje se u to vrijeme nalazio ZAVNOH i predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar. Neposredno poslije dolaska Ivana Krajačića, ustaše su napale Otočac; zajedno s Jakovom Blaževićem organizira uspješnu obranu ZAVNOH-a. Ivan Krajačić, s nekoliko mladića iz straže ZAVNOH-a, krenuo je prema raskrsnici za Senj, gdje je branio odstupnicu članovima i suradnicima ZAVNOH-a. Tada je teško ranjen, i tek u ranim jutarnjim satima pronašli su ga Jakov Blažević i Lazo Gabrić, pratilac dr. Ivana Ribara.

Godine 1944, na poziv CK KPJ i druga Tita, odlazi na Vis, kao organizacioni sekretar CK KPH, i na toj dužnosti se nalazio od jeseni 1943. godine. Na povratku s Visa, u blizini Vrginmosta srušio se avion u kojem se nalazio zajedno s Randolphom Churchilom i sovjetskom Vojnom misijom, te je tada teško ranjen.

U vrijeme NOB-a, Ivan Krajačić je izabran za člana AVNOJ-a na njegovom osnivanju, a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran je u njegovo Predsjedništvo. Također je, na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a, izabran u Predsjedništvo ZAVNOH-a, a ujesen 1942. kooptiran je i u CK KPJ.

Poslije osnivanja OZN-e, 1944, postavljen je za njezinog načelnika, a na toj se dužnosti nalazio i poslije rata, do ožujka 1946. godine, kada je, u činu generalpukovnika, preveden u rezervu i postavljen za ministra unutrašnjih poslova Hrvatske. Na toj se dužnosti nalazio do 1953. godine, od 1953. do 1963. bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Hrvatske i član Saveznog izvršnog vijeća, i predsjednik SUBNOR-a Hrvatske od 1959 do 1961, a od 1963. do

1967. nalazi se na dužnosti predsjednika Sabora Hrvatske. Biran je za člana CK KPH na svim kongresima, i za člana CK SKJ na V, VI, VII i VIII kongresu. Godine 1968. je podnio ostavku u CK SKH, ali je do IX kongresa ostao član CK SKJ. Stalno je biran za člana Saveznog odbora SSRNJ i Glavnog odbora SSRNH. Član je Savjeta Federacije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941 i mnogih visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1952. godine.