Rođen je 18. aprila 1916. godine u selu Bukovača, kod Bosanskog Petrovca, Bosna i Hercegovina. Poslije završetka osnovne škole ostao je bez oca, s brojnom porodicom. Iako je bio odličan đak, nije mogao da produži školovanje. Od 12. godine počeo je da radi u pilani i na drugim šumskim radilištima. Po prirodi bistar, učio se na osnovama patrijarhalnog morala i oslobodilačke tradicije. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je kao rezervista u Mladenovcu, odakle je pješice došao u Bosanski Petrovac.

Od 27. jula 1941. bori se u Šekovačkom odredu bataljona "Sloboda". U decembru 1941. je u 1. četi Udarnog bataljona, a zatim u 3. krajiškoj brigadi.

Njegovi podvizi počinju augusta 1941, kada je s jednim omladincem prenio rezervnu mitraljesku cijev sa Stražbenice na Oštrelj, probijajući se vesto i lukavo kroz neprijateljske položaje. Početkom 1942. učestvovao je u razoružavanju četnika i u prvom napadu na Italija ne u Koluniću i Medenom Polju. Aprila 1942. u Manjači izvukao je, u vrlo teškim uslovima, ranjenog brata Uroša kroz četničke položaje na slobodnu teritoriju. U ljeto 1942. Đuran, kao komandir voda, vodi bombašku grupu na ustaško uporište Sanicu, gdje je uništeno nekoliko bunkera i ubijeno oko 20 ustaša. U jesen 1942. u napadu na Vrhpolje opet vodi grupu bombaša, koja je napala most na Sani; sam je bacio više od 15 bombi. U borbi na Klokotovcu, iznad Ključa, hrabro se tukao protiv Nijemaca sprečavajući ih da prodru na slobodnu teritoriju Sanice, gdje je omladina skupljala hranu. Tu je bio ranjen. Već tada su narod i omladina pričali o Đuranovim podvizima i njegovoj bojnoj trubici. Krajem 1942, u napadu na Jajce, iako nije zaliječio rane s Klokotovca, ponovno vodi bombaše, koji su omogućili jedinicama da prodru u grad. I ovom prilikom lakše je ranjen, ali je produžio borbu. Nešto kasnije, Đuran je, na čelu svog jurišnog voda, iznad Maslovara razbio grupu od 450 četnika i nanio joj teške gubitke, da bi, već 27. decembra, na planini Borje iznenadio četničku jedinicu i bombama i rafalima je potpuno razbio. Uoči Nove 1943. godine predvodi bombaše u napadu na Teslić i zauzima neprijateljske bunkere, i tu je ponovo lako ranjen.

Brojni su Đuranovi podvizi u bitkama na Neretvi i Sutjesci, a osobito u rvanju s Nijemcima na Makljenu i na Zelengori, kada je na juriš, sa svojom četom, zauzeo Vis i natjerao Nijemce u provaliju. Na Zelengori je ispred Nijemaca izvukao svog ranjenog mitraljesca Milana Rodića.

Na Podgrabu kod Sarajeva, 17. jula 1943. se vješto privukao utvrđenoj zgradi, bacio bombe i prisilio ustaše na predaju. Tada je teško ranjen, Noću 16/17. augusta 1943, iako nije zaliječio rane, smelo se s četom ubacio u Donji Vakuf i iznutra razbio obranu. I tu je lako ranjen; ali je, uskoro, učestvovao u napadu na Bugojno. Tada je postavljen za komandanta 2. bataljona.

Sa svojim bataljonom upao je 10. oktobra 1943. u Zenicu, iznenadio Nijemce i ustaše. 31. decembra 1943, na čelu svog bataljona, prodro je u Banja Luku sve do Kaštela i tu bio opkoljen, ali je uspješno izveo proboj, i tu je, u borbi prsa u prsa, bio ranjen u glavu.

U vrijeme desanta na Drvar, Đuran se istakao u borbi u kojoj je 3. krajiška brigada, osiguravajući povlačenje Vrhovnog štaba iz Drvara, razbila jaku njemačku kolonu. U teškim

borbama s njemačkim snagama kod Travnika našao se među prvim borcima s puškomitraljezom u rukama. Kada je, 27. juna 1944, svojom trubicom označio početak juriša na Podorašac, zbog otvaranja prijelaza brigadi preko komunikacije Sarajevo — Mostar, ustaše su ga zvale po imenu i psovale ga.

U vrijeme prodora u Srbiju, 28. augusta 1944, Đuran je s bataljonom samoinicijativno prešao most na Limu i zauzeo Priboj, a odmah zatim razbio Užičko-zlatiborski četnički korpus i na juriš zauzeo Arilje. U borbama kod Valjeva s dva svoja borca zarobio je 42 četnika. Od posebne važnosti je akcija 11. septembra 1944, kada se Đuran s bataljonom probio na Ravnu goru, razbio osiguranje četničke vrhovne komande Draže Mihailovića, zarobio komoru, arhivu, radiostanicu "Slobodne jugoslovenske planine"...

S posebnim oduševljenjem Đuran se borio za oslobođenje Beograda. S bataljonom je, samoinicijativno, pored Dunava upao u neprijateljsku pozadinu i izišao na Kalemegdan, gdje je istakao prelaznu zastavu 3. krajiške brigade, koju je dobio u Bogovađi kod Valjeva, za najuspješnije akcije u Srbiji, i na sremskom frontu je vodio svoj bataljon u juriše i probijao se u neprijateljsku pozadinu. Poslije oslobođenja Tovarnika, 7. decembra 1944, teško je ranjen u jurišu.

Poslije rata, Đuran samoprijegorno radi na izgradnji oružanih snaga, i dalje je radio na lično usavršavanju i izučavanju vojne vještine. Bio je komandant 1. proleterske brigade načelnik Štaba 1. proleterske divizije, komandant 30. pješadijske divizije, komandant divizije KNOJ-a i duže vremena obavljao odgovorne dužnosti u vojnoj akademiji i Generalštabu. Završio je kurs Vrhovnog štaba 1944, Višu oficirsku školu u SSSR-u, Višu vojnu akademiju i Ratnu školu JNA.

Za narodnog heroja predložen je poslije oslobođenja Beograda, a prilikom prijema odlikovanja, 8. aprila 1945, predsjednik AVNOJ-a dr. Ivan Ribar je rekao: "Bosanska krajina je dala veliki broj divnih junaka, prvoboraca, dala je goleme žrtve u ovoj borbi, dala, može se reći, sve od sebe. Jedan od tih najvećih sinova jesi i ti, druže majore Kovačeviću".

Penzioniran je u činu general-majora i bio je aktivan društveno-politički radnik.

Narodnim herojem proglašen je 13. marta 1945. godine.