Rođen je 18. februara 1918, u Gospiću, Hrvatska. Potiče iz radničke porodice. Prije rata živio je u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu i upisao se na Veterinarski fakultet. Veoma mlad uključio se u napredni omladinski i radnički pokret. Godine 1937. primljen je za člana SKOJ-a. Kao mladi komunist veoma aktivno je politički djelovao na Sveučilištu u Zagrebu, ističući se kao organizator i učesnik mnogih akcija koje je provodila KPJ, na Sveučilištu i u ćelom Zagrebu. Posebno se zalagao i radio na organiziranju studentske omladine, okupljajući je na antifašističkoj platformi i oko programa Partije. Bio je jedna od najistaknutijih ličnosti u redovima napredne studentske omladine na Sveučilištu u Zagrebu prije rata. Godine 1940. primljen je u KPJ.

Posle okupacije zemlje i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, kao poznati komunist, antifašist i revolucionar, Slavko prelazi u ilegalnost. Teror okupatora i ustaša nije ga pokolebao u revolucionarnom radu. Naprotiv, po zadatku Partije, svom snagom radi na organiziranju čuvenih udarnih grupa, koje su napadale neprijatelja, vršile sabotaže, diverzije i druge akcije u Zagrebu.

Najpoznatija i najsmjelija od tih akcija izvršena je, na prijedlog PK SKOJ-a za Hrvatsku, a po odluci CK KPH, 4. augusta 1941, pod Slavkovim rukovodstvom. U akciji je učestvovala grupa od 12 članova KPJ i SKOJ-a. Šest od njih se nalazilo na osiguravanju, a 6 u direktnom napadu. Među ovom drugom šestoricom nalazio se Slavko. Njih 6 je, usred dana, iz Botaničkog vrta bacilo bombe na sveučilišnu ustašku satniju (Četu) kada je prolazila ispred đačkog doma u ulici Josipa Runjanina. Od tih bombi ranjeno je 28 ustaša. Odlično pripremljena, smelo i hrabro izvedena, akcija je snažno odjeknula u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj.

Pošto su ga ustaše pratile, Slavko napušta Zagreb i odlazi u Žumberak, gdje kao borac stupa u partizanski odred "Matija Gubec", i uskoro postaje zamjenik političkog komesara toga Odreda. Na toj dužnosti nije dugo ostao već kao sposoban politički radnik i iskusan revolucionar odlazi, po odluci Partije, u Hrvatsko primorje. Tokom 1942. bio je sekretar Kotarskog komiteta KPH za Sušak i član Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Naročito se isticao kao organizator omladinskih organizacija. Od 1942. do 1947. bio je član Biroa CK SKOJ-a. U tom vremenu bio je i član Sazivačkog odbora Prvog antifašističkog kongresa omladine Jugoslavije i, kao predstavnik omladine Zagreba, učesnik u radu toga kongresa, održanog krajem decembra 1942. u Bihaću. Kasnije, postao je i član Glavnog odbora USAOH-a, a na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a (8—9. maja 1944) izabran je za člana Predsjedništva ZAVNOH-a. Na II kongresu USAOJ-a (2—4. maja 1944) podnio je jedan od najznačajnijih referata: "Omladina i stvaranje Demokratske Federativne Jugoslavije". Na tom kongresu izabran je za člana Sekretarijata Centralnog odbora USAOJ-a.

Kao omladinski rukovodilac, u toku NOR-a obišao je mnoge krajeve zemlje, radeći neumorno na organiziranju, širenju i jačanju NOP-a i omladinskih organizacija. Surađivao je i u omladinskoj antifašističkoj štampi, u "Mladom komunisti" i drugdje.

Posle rata, završio je fakultet, doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu i obavljao razne visoke državne i partijske funkcije. Pošto je ranije bio izabran u CK KPH, na II kongresu KPH 1948. izabran je za člana Politbiroa CK KPH. Ministar u Vladi Narodne Republike Hrvatske je 1948. i 1949, zatim predsjednik Oblasnog narodnog odbora u Slavonskom Osijeku. Od 1952. je ministar predsjednik Savjeta za poljoprivredu NRH, a sljedeće godine član Izvršnog vijeća Sabora NRH. Član Saveznog izvršnog veća postao je 1954, a dva puta biran je za poslanika Savezne narodne skupštine. Za člana CK SKJ biran je na VI, VII i VIII kongresu SKJ. Bio je i ambasador SFRJ u Indiji, a zatim kratko vrijeme potpredsjednik Savezne narodne skupštine. Bio je član Savjeta Federacije.

Narodnim herojem proglašen je 23. jula 1952. godine.