Jedan od najistaknutijih rukovodilaca jugoslovenskog revolucionarnog pokreta. Dugogodišnji bliski suradnik Josipa Broza Tita u izgradnji revolucionarne marksističke partije, u organiziranju pobjede i stalnom produbljivanju socijalističke revolucije i u borbi za očuvanje nezavisnosti i jačanje socijalističke, samoupravne i nesvrstane Jugoslavije. Član Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ.

Rođen je 27. januara 1910. godine u Ljubljani, u radničkoj porodici. Kardeljev otac je bio član slovenačke Jugoslovenske socijaldemokratske stranke, a njegova majka, radnik u fabrici duhana u Ljubljani, sindikalni funkcioner. Roditelji su ga od ranog djetinjstva nadahnjivali naprednim idejama radničkog pokreta. Rano je došao u dodir i s radničkim kulturno-prosvjetnim društvom "Svoboda" u Ljubljani, imponirala mu je borbenost i odlučnost komunista u tom društvu.

Kao đak Učiteljske škole u Ljubljani, u 16. godini postaje član SKOJ-a. Radi u ilegalnim marksističkim kružocima u Školi i u drugim naprednim omladinskim grupama; učestvuje u akcijama radničke omladine i radi u ilegalnim štamparijama na izdavanju letaka i drugog revolucionarno-propagandnog materijala.

Početkom 1928, postao je član Mesnog komiteta SKOJ-a za Ljubljanu, naredne godine član, a zatim sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Sloveniju. Od 1928. je član KPJ. Kao rukovodilac SKOJ-a, organizirao je aktivnost napredne omladine i surađivao u reviji ,,Mladina".

Godine 1929. završio je Učiteljsku školu, ali je decembra iste godine bio uhapšen i u istražnom zatvoru proveo mjesec dana, a krajem februara 1930. ponovo je uhapšen u provali koja je nastala u CK SKOJ-a u Beogradu. Prebačen je u beogradsku Glavnjaču, gdje je bio podvrgnut mučenju. Poslije sedmomjesečne istrage, septembra 1930, osuđen je na dvije godine strogog zatvora. Kaznu je izdržao u kaznionici Zabela, kod Požarevca. Kao i većina tadašnjih jugoslovenskih komunista, Kardelj je zatvor iskoristio za proširivanje svog teorijskog i političkog obrazovanja.

Poslije izlaska iz zatvora, početkom 1932, odmah se uključio u partijski rad u Ljubljani. Zajedno s Borisom Kidričem i još nekoliko istaknutih komunista, uspostavlja PK KPJ za Sloveniju, i radi na obnavljanju partijskih organizacija koje su razbijene u prvim godinama šestojanuarske diktature. Kao član PK KPJ za Sloveniju, prvenstveno je orijentiran na razrađivanje političke i idejne akcije KP, posebno u borbi za utjecaj komunista u radničkoj klasi i drugim radnim slojevima i u okviru nacionalno-oslobodilačkog pokreta slovenačkog naroda. Učestvuje u pokretanju legalnih partijskih publikacija ("Književnost", "Nova knjiga", "Ljudska Pravica", "Mlada knjižica"), i sam se intenzivno baveći publicističkim radom. Uoči drugog svjetskog rata, surađuje u "Proleteru", "Sodobnosti", "Večerniku", "Slovenskom poročevalcu", "Izrazu"... Svoje radove u periodu ilegalnosti objavljivao je pod različitim

pseudonimima (Tone Brodar, Ivan Kovač, J. Bevc, Levc, Ivan Ukmar, Petar Lovrić, Be, B, E, I, U, L, i drugi).

Sudjelovao je u organiziranju IV pokrajinske konferencije KPJ za Sloveniju, koja je održana sredinom septembra 1934, u Medvodama kod Ljubljane, i na kojoj je podnio referat ,,0 zadacima pokrajinske organizacije KPJ za Sloveniju u odnosu na seljačko i nacionalno pitanje", značajan po novim pogledima na karakter predstojeće revolucije u Jugoslaviji i na ulogu proletarijata kao hegemona u revoluciji.

Kardelj je bio među onim jugoslovenskim marksistima koji su brzo uočili potrebu za promjenama u tadašnjoj politici i taktici komunističkog pokreta, a posebno neophodnost prevazilaženja sektaštva, koje je godinama dominiralo u KPJ i u svjetskom komunističkom pokretu. Zbog tih novih shvaćanja, Kardelj je, sve dok u okviru Kom interne nisu nastale radikalnije promjene u tom smislu, povremeno kritiziran od tadašnjeg rukovodstva KPJ ili pojedinih instruktora koji su, po nalogu CK, iz inostranstva dolazili na ilegalni rad u zemlju.

Za rad Kardelja i drugih kadrova, veliki značaj su imali susreti i razgovori s Josipom Brozom Titom koji je, kao član Politbiroa CK KPJ, u drugoj polovini 1934. godine boravio u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je pomagao u organiziranju i radu pokrajinskih partijskih konferencija. U svojim zapažanjima o tim susretima, Tito je u izvještaju CK KPJ naveo da su Kardelj i Kidrič "vrlo sposobni, agilni i odani Pokretu", i da mu se kod njih jedna osobina "naročito sviđa, koja nije baš česta kod intelektualaca, naime što su autokritični i što mogu podnositi kritiku — nema kod njih one bolesne osjetljivosti". Od tada i datira njihova suradnja u revolucionarnom pokretu, koja se u narednim godinama u borbi za revoluciju i socijalističku izgradnju još više učvrstila i ostala nepomućena do kraja njegovog života.

Kao poznat komunist, Kardelj je u to vrijeme bio više puta hapšen i proganjan od policije, pa je i to bio jedan od razloga što je, odlukom CK KPJ, upućen na partijski rad u SSSR. Poslije dolaska u Beč, na putu za SSSR, krajem novembra 1934. godine napisao je iscrpan analitički osvrt na stanje revolucionarnog i nacionalnooslobodilačkog pokreta u Sloveniji, što je poslužilo Centralnom i Pokrajinskom komitetu za poduzimanje niza mjera za unapređenja pokreta.

U SSSR-u je Kardelj boravio dvije godine. Bavio se, prije svega, političko-ekonomskim studijama, proučavao je istoriju i filozofiju, i radio u sekciji KPJ u Kominterni. Pohađao je međunarodnu "Lenjinovu školu" i bavio se predavačkom djelatnošću. U istoj školi, kao i na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada, predavao je istoriju međunarodnog radničkog i socijalističkog pokreta i Kominterne, istoriju radničkog pokreta Jugoslavije, kao i neke predmete iz oblasti političke prakse.

U vrijeme VII kongresa KI (ljeto 1935), prisustvovao je pojedinim sjednicama delegacije KPJ na VII kongresu KI, a posebno je sudjelovao u radu takozvane Slovenačke komisije, po čijem je nalogu pisao više tekstova za listove i časopise u zemlji. U Moskvi je preveo poznato Lenjinovo djelo "Materijalizam i empiriokriticizam". Kao član aktiva KPJ u Moskvi, učestvovao je i na partijskom savjetovanju, augusta 1936, na kojem je donijeta odluka da rukovodstvo KPJ pređe u zemlju.

Na Titov zahtjev, koji je, nalazeći se na ilegalnom radu u zemlji, uputio Centralnom komitetu KPJ, Kardelj se, početkom 1937, vratio u zemlju. Kratko je boravio u Parizu, sjedištu CK KPJ, gdje je radio na izradi dokumenata za osnivački kongres KP Slovenije i učestvovao na

nekoliko tjedana Politbiroa. Sredinom februara te godine, stigao je u Sloveniju. Učestvovao je u pripremama osnivačkog kongresa KP Slovenije, održanom 18. aprila 1937. godine. Kardelj je autor Manifesta osnivačkog kongresa KP Slovenije, u kojem je izložena programska orijentacija slovenačkog revolucionarnog pokreta, zasnovana na spajanju borbe protiv fašističke opasnosti spolja s borbom za duboke unutrašnje demokratske promjene. Na Kongresu je izabran za člana CK KP Slovenije. U ljeto te godine, Kardelj je proveo nekoliko mjeseci u Parizu, na radu u CK KPJ. Nalazeći se u središtu partijskog rada u Sloveniji, Kardelj naročito svojim napisima doprinosi razmahu antifašističke borbe u zemlji; učestvuje u radu prve konferencije KP Slovenije, održane 21. aprila 1938, s ciljem da slovenačkom narodu predoči sve opasnosti od fašizma koje su se povećale naročito poslije "anšlusa". Maja iste godine ulazi u Privremeno rukovodstvo KPJ, koje je Tito formirao u zemlji, a koje će nešto kasnije postati Politbiro CK KPJ.

Mada je, početkom 1938, Kardelj uspeo da se legalizira, policija ga je, juna te godine, ponovo uhapsila. U zatvoru je proveo četiri mjeseca, a potom prelazi u ilegalnost. U zatvoru je pripremao studiju o razvitku slovenačkog nacionalnog pitanja. Smatrajući da je nacionalno pitanje jedan od najvećih društvenopolitičkih problema tadašnje Jugoslavije, Kardelj se tim pitanjem rano počeo baviti, pa je još 1933. godine, pod pseudonimom Tone Brodar, u časopisu "Književnost" objavio tekst "Nacionalno vprašanje kot znanstveno vprašanje". Godine 1939. izišla je njegova poznata studija "Razvoj slovenskega narodnega vprašanja", pod pseudonimom Sperans. Mada je cenzura ovu knjigu ubrzo poslije izlaska iz štampe zaplijenila, komunisti su uspeli da gotovo cijelu tiražu rasture po zemlji i osiguraju njeno proučavanje, što je doprinijelo jasnijem sagledavanju složene nacionalne problematike u našoj zemlji i razrađivanju stavova i taktike KPJ u njenom rješavanju. Na osnovu analize odnosa snaga u svetu i perspektiva daljeg društvenog razvitka, Kardelj je ukazao da je rešenje nacionalnog pitanja Slovenaca, kao i ostalih naroda Jugoslavije uopće, bilo mogućno samo u okviru općeg antifašističkog i antiimperijalističkog pokreta na čelu s radničkom klasom. On je istakao da je samo ono rešenje nacionalnog pitanja pravilno koje narodima daje puno pravo samoopredjeljenja do odcjepljenja, i u isti mah stvara uvjete za zbližavanje i ujedinjavanje naroda, odnosno za integraciju čovječanstva na bazi suvremenog razvoja proizvodnih snaga i socijalizma.

Marta 1939. godine, Kardelj učestvuje na prvoj sjednici CK KPJ, koju je Tito sazvao poslije povratka iz Moskve i rešenja krize položaja KPJ u Kominterni, i na kojoj su usvojeni značajni stavovi i određeni zadaci u radu na jačanju i učvršćenju KPJ i revolucionarnog pokreta. Tada je Kardelj izabran u Sekretarijat Politbiroa, i povjereno mu je uređivanje "Proletera".

Na savjetovanju rukovodećeg partijskog aktiva KPJ, održanom 9. i 10. juna 1939. godine u Tacenu (Slovenija), Kardelj je podnio referat ,,O političkoj situaciji i međunarodnom položaju". Jedan je od redaktora proglasa i Teza CK KPJ povodom početka drugog svjetskog rata (početak septembra 1939), Učestvuje u organiziranju i radu II konferencije KP Slovenije, (31. XII 1939. i 1.11940. godine). Tada je, povodom otvaranja koncentracionih logora za komuniste i druge antifašiste, uputio "Otvoreno pismo dr. Vlatku Mačeku", potpredsjedniku Jugoslovenske vlade. Podržao je inicijativu za pokretanje "Književnih svezaka", i bio jedan od redaktora pojedinih priloga u prvom broju, čija je pojava u proljeće 1940. godine imala veliki značaj za usvajanje jasnog revolucionarnog kursa i borbe za jedinstvo partijskih redova.

Od početka 1940, uglavnom ilegalno živi u Zagrebu i radi u Sekretarijatu Polit biroa CK KPJ. Učestvuje u radu nacionalnih i pokrajinskih partijskih konferencija (u Sloveniji, Hrvatskoj i Dalmaciji) i u pripremama V konferencije KPJ, na kojoj je podnio "Politički referat", Na

Konferenciji je ponovo izabran u CK KPJ i Politbiro Partije. Februara i marta 1941, držao je predavanja na partijskoj školi koju je Politbiro CK KPJ organizirao za pojedine svoje članove i za članove nacionalnih i pokrajinskih komiteta KPJ.

Napad Hitlerove Njemačke na Jugoslaviju zatekao ga je u Beogradu, gdje je kao delegat CK KPJ trebalo da surađuje s PK KPJ za Srbiju. Odmah poslije napada, vraća se u Zagreb, učestvuje na sjednici CK KPJ, 10. aprila, na kojoj je odlučeno da se produži otpor okupatoru. Ubrzo odlazi u Ljubljanu, i sudjeluje u osnivanju Osvobodilne fronte Slovenije, kada je izabran za potpredsjednika njenog Izvršnog odbora. Potom učestvuje na majskom savjetovanju KPJ u Zagrebu, a od septembra iste godine, kao predstavnik Politbiroa CK KPJ pri Centralnim komitetima KP Slovenije i Hrvatske, radi na organiziranju ustanka, zbog čega naizmjenično boravi u Ljubljani i Zagrebu.

U jesen 1941. dolazi u Vrhovni štab NOPOJ na oslobođenu teritoriju u Srbiji, za čijeg je člana izabran na Savjetovanju u Stolicama, 26. septembra 1941. godine. Na Savjetovanju nije učestvovao, zbog teškoća ilegalnog kretanja; javka na koju je stigao u Beograd bila je provaljena, pa je morao ponovo da se vrati u Zagreb, da bi tek nekoliko dana kasnije, preko nove javke, ponovo preko Beograda stigao u Krupanj, kad je Savjetovanje već bilo završeno. U oslobođenom Uzicu uređuje organ KPJ, "Borbu", za koju je pisao više tekstova, i radi na drugim političkim zadacima, posebno na održavanju političkih veza s partijskim rukovodstvima u svim dijelovima oslobođene i okupirane Jugoslavije, kao i na organiziranju narodne vlasti na oslobođenoj teritoriji. U toku njemačke ofanzive u Srbiji, s Vrhovnim štabom povlači se u Sandžak, a odatle u istočnu Bosnu, gdje početkom januara 1942. učestvuje na partijskom Savjetovanju u Ivančićima. Odmah zatim odlazi, preko Sarajeva, u Zagreb, gdje će s Ivom Lolom Ribarom sačinjavati Povjerenstvo Politbiroa CK KPJ za okupirani dio Jugoslavije.

Poučen iskustvom iz I neprijateljske ofanzive, kada se Vrhovni štab prilikom povlačenja partizanskih snaga iz Uzica i zapadne Srbije u Sandžak našao u kritičnoj situaciji, i saznavši na tom putu u Sarajevo da Vrhovnom štabu ponovo prijeti slična opasnost, zbog pripreme nove njemačke ofanzive na oslobođenu teritoriju, Kardelj je upozoravao Tita da pravovremeno poduzme potrebne mjere. "Nemoj, Tito, da podcjenjuješ te stvari (...) Pred očima imam stvarno samo to da nas neprijatelj ne udari na najosjetljivijem mjestu, tj. da se Tebi i vama što ne desi" (pismo Titu od 13.11942).

Do marta 1942. djeluje u Zagrebu, a potom odlazi u Ljubljanu gdje s GŠ NOV i PO Slovenije radi na razgaranju ustanka. Jula 1942. prebacuje se na oslobođenu teritoriju Slovenije; zadržava se naizmjenično pri glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske i radi na organiziranju narodne vlasti, partijskih i drugih organizacija NOP-a i jedinica NOV. Na I zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću (26. novembra 1942} Kardelj je biran za potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a. Početkom oktobra 1943. godine, na poziv Tita vraća se na rad u CK KPJ i Vrhovni štab u Jajcu. Učestvuje u pripremama II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943, na kome je izabran u Predsjedništvo AVNOJ-a i za potpredsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Jedan je od tvoraca odluka II zasjedanja AVNOJ-a. Od tada rukovodi radom na izgradnji zakonodavstva, na organiziranju narodne vlasti i na problematici društveno-političke prakse KPJ.

U periodu NOB-e Kardelj je napisao više značajnih radova i tekstova u kojima je razrađivao osnovna pitanja strategije i taktike NOB-e i revolucije, a posebno pitanje izgradnje narodne vlasti i nove državne organizacije. Posebno je značajan njegov tekst u "Borbi" od oktobra

1941, u kojem je izložio značaj, karakter i perspektivu narodnooslobodilačkih odbora, i kasniji radovi o karakteru i zadacima AVNOJ-a, i komparativne studije o karakteru narodnooslobodilačkog pokreta u pojedinim zemljama jugoistočne Evrope, i o drugim međunarodnim temama.

U junu 1944, zajedno s Titom učestvuje u pregovorima NKOJ-a s kraljevskom vladom Ivana Šubašića. Od tada se neposredno angažira u borbi za međunarodno priznanje i učvršćenje položaja nove Jugoslavije. Učestvovao je u političkim razgovorima s rukovodstvom SSSR-a u Moskvi, krajem 1944. godine, predvodio je partijsku delegaciju u razgovorima s rukovodstvom otečestvenofrontovske Bugarske, početkom 1945, u Sofiji.

U Privremenoj vladi DFJ, koja je formirana 7. marta 1945, Kardelj je potpredsjednik i ministar za Konstituantu. Početkom 1946, postaje potpredsjednik vlade FNRJ (1946—1953) i istovremeno predsjednik Savezne kontrolne komisije (1946—1948), predsjednik komiteta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti (1946—1953), a malo kasnije i ministar inostranih poslova (1948—1952). Od 1953. do 1963. bio je potpredsjednik Saveznog izvršnog veća, a od 1963. do 1967. predsjednik Savezne skupštine. Biran je za poslanika Saveznog veća Savezne skupštine i Skupštine Slovenije u svim sazivima (1945—1963). Od 1963. godine Član je Savjeta Federacije i Savjeta narodne obrane, a od 16. maja 1974. godine do smrti, 1979, bio je član Predsjedništva SFRJ.

Kardelj je stalno biran za člana Centralnog komiteta KPJ (SKJ) Bio je član Politbiroa KPJ (1938—1948), član i sekretar Politbiroa i Izvršnog komiteta CK KPJ (SKJ) (19481958); sekretar CK SKJ (19581966), a od oktobra 1966. godine član je Predsjedništva CK SKJ. Na svim poslijeratnim kongresima SKJ imao je referate (na V, VII i VIII) ili zapažena istupanja (na VI, X i XI), aktivno je učestvovao u izradi svih najvažnijih dokumenata SKJ, a posebno Programa SKJ usvojenog na VII kongresu, 1958. godine. Bio je član Saveznog odbora Narodnog fronta Jugoslavije i njegovog Predsjedništva, i generalni sekretar SSRNJ (1953— 1960), a zatim član Savezne konferencije SSRNJ (19671971).

U cijelom poslijeratnom periodu Kardelj radi na izgradnji društveno-ekonomskog i političkog sistema Jugoslavije. Neposredno je rukovodio radom na izradi Ustava FNRJ od 1946. i stvaranja osnovnih zakona od 1953, godine; bio je predsjednik Ustavne komisije Savezne skupštine koja je pripremala Ustav od 1963; od 1970. godine bio je predsjednik Koordinacione komisije Zajedničke komisije svih veća Savezne skupštine za ustavna pitanja, koja je najprije izradila prijedlog ustavnih amandmana XX—XUI, usvojenih 1971, a zatim pripremila novi Ustav SFRJ, koji je usvojen februara 1974. godine.

Kardelj je bio šef jugoslovenske delegacije na mnogim međunarodnim konferencijama i skupovima: predvodio je jugoslovensku delegaciju na zasjedanjima Savjeta ministara pet velikih sila za pripremu mirovnog ugovora u Londonu i Parizu, 1945. godine, na Konferenciji mira u Parizu, 1946, na zasjedanju Savjeta ministara u Moskvi, 1947. godine, kao i na više zasjedanja Generalne skupštine OUN u periodu od 1946. do 1951. godine. Bio je šef delegacije KPJ na sastanku predstavnika devet komunističkih i radničkih partija, na kojem je stvoren Kominform (u Varšavi, septembra 1947), predvodio je državno-partijsku delegaciju na razgovorima s rukovodstvima SSSR-a i Bugarske (u Moskvi, početkom 1948), kad je već počelo zaoštravanje odnosa između SSSR-a i Jugoslavije, koje će uskoro dovesti do poznate akcije Kominforma protiv KPJ i socijalističke Jugoslavije zbog Staljinovog hegemonizma.

Učesnik je većine konferencija nesvrstanih zemalja i nekih drugih međunarodnih skupova, a kao predstavnik socijalističke Jugoslavije obišao je mnoge zemlje Afrike, Azije, Evrope i Latinske Amerike.

Pored rada na političkim i državnim funkcijama, Kardelj se bavio publicističkim i naučnim radom, naročito teorijskim istraživanjima na području društvenog razvitka, ekonomske i političke izgradnje socijalističke Jugoslavije, kao i u oblasti međunarodnog radničkog i socijalističkog pokreta i međunarodnih odnosa uopće.

S područja ekonomske i političke izgradnje Jugoslavije, napisao je veliki broj značajnih radova i tekstova koji, prije svega, obrađuju pitanja izgradnje nove socijalističke i demokratske vlasti, i uopće novog društvenog poretka u Jugoslaviji, i radove o mehanizmu direktne socijalističke demokracije, pri čemu najveću pažnju posvećuje ideji i praksi socijalističkog samoupravljanja. Razrađujući suštinu socijalističkog revolucionarnog razvitka u Jugoslaviji, i kritizirajući shvaćanja da je Jugoslavija do 1948. bila na idejnim i političkim pozicijama staljinizma, a da je tek pod pritiskom, 1948. i dalje, prešla na put borbe protiv birokratizma i obrane demokratizma, Kardelj u svojim radovima ukazuje da se time postavlja redoslijed događaja na glavu, jer, u stvari, sukob nije bio uzrok nego posljedica različitih tendencija u razvitku jugoslovenskog i sovjetskog unutrašnjeg sistema (...). "Svako koji bi pokušao da objasni specifični unutrašnji razvitak Jugoslavije isključivo kao rezultat jednog spoljno-političkog sukoba, bio bi daleko od istine, pa zato nikako ne bi mogao sebi objasniti ni suštinu unutrašnjeg političkog razvitka Jugoslavije poslije 1948. godine" (iz predavanja u Oslu, 1954). Osnovna misao koja se provlači u njegovim djelima jeste da samoupravljanje nije samo demokratska forma, nego, prije svega, takav društveno-ekonomski odnos u kome se odvija proces oslobađanja rada i čovjeka od svake vrste političke dominacije i ekonomske eksploatacije, to jeste da samoupravljanje omogućuje da radni čovjek postane u pravom smislu reci gospodar sredstava, uvjeta i plodova svog rada. Kardelj naglašava da su samoupravljanje radnih ljudi i vodeća uloga Saveza komunista, oslonjenog na razgrananu demokratsku organizaciju subjektivnih snaga, dva glavna stuponosca cjelokupnog jugoslovenskog socijalističkog društva i njegove stabilnosti, i dva najvažnija pokretačka njegovog materijalnog, samoupravnog i demokratskog razvitka.

U svojim teorijskim analizama posebnu pažnju posvetio je općini, odnosno komuni, kao osnovnoj društvenopolitičkoj zajednici, zatim problemima i oblicima socijalističkog preobražaja sela, a naročito se bavio karakterom i pravcima razvitka društvenopolitičkog sistema u socijalističkom društvu. Važniji radovi iz tih oblasti su mu: "Socijalistička demokracija u jugoslovenskoj praksi" (1954); "Problemi socijalističke politike na selu" (1959); "Novi Ustav socijalističke Jugoslavije" (1962); "Beleške o našoj društvenoj kritici" (1965); ,,Raskršća u razvitku našeg socijalističkog društva" (1969); "Ekonomski i politički odnosi u našem socijalističkom društvu" (1971); ,,Protivrečnosti društvene svojine u savremenoj socijalističkoj praksi" (1972); "Osnovni uzroci i pravci ustavnih promena" (1973); "Istorijski koreni nesvrstavanja" {1975}; "O sistemu samoupravnog planiranja" (1976); "Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja" (1977) i "Slobodni udruženi rad" (1978).

Pored rasprava o suštini i neophodnosti promjena i objašnjavanja novog ustavnog sistema, značajan je Kardeljev doprinos izradi novog Programa SKJ, usvojenog na VII kongresu SKJ (aprila 1958), u kome su definirani neposredni i dugoročni zadaci i uloga Saveza komunista u borbi za razvoj samoupravljanja, socijalističke demokracije i ravnopravnih i demokratskih međunarodnih odnosa, kao i odnosa između komunističkih i radničkih partija i pokreta.

Učestvovao je u svim raspravama o smjernicama i osnovnim pravcima daljeg razvoja socijalističke Jugoslavije i uloge SKJ, kao i u izradi svih kongresnih dokumenata X kongresa, koji imaju dugoročan programski značaj. Značajan je Kardeljev udio i u pripremi XI kongresa (održan u junu 1978), na kome je zapaženo govorio o ulozi revolucionarne partije u izgradnji socijalističkog samoupravnog društva.

Poseban teorijski značaj ima Kardeljeva studija "Socijalizam i rat", objavljena 1960. godine, u kojoj je argumentirano, na analizi društvenih, ekonomskih i političkih razloga i faktora u suvremenom svetu, i stepena razvoja materijalnih proizvodnih snaga i ratne tehnike, pokazao da rat nije neizbježan, u čemu izuzetnu ulogu ima politika socijalističkih i svih drugih progresivnih snaga. Osim toga, Kardelj je pokazao da pitanje budućnosti socijalizma već danas nije samo pitanje rješavanja suprotnosti između sveta kapitalizma i socijalizma, nego je, i sve više će biti, stvar unutrašnjeg razvitka socijalizma.

Izabrane studije, rasprave, govori i tekstovi Edvarda Kardelja objavljeni su do sada u devet tomova pod naslovom "Problemi naše socijalističke izgradnje". Mnogi od njegovih radova prevedeni su i na veliki broj svjetskih jezika.

Kardelj je počasni član Slovenačke akademije znanosti i umjetnosti (od 1949), redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti (od 1960), počasni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1971), počasni član Makedonske akademije nauka i umjetnosti (od 1974), počasni doktor nauka Univerziteta u Ljubljani od 1969. godine i Univerziteta ,,Džemal Bijedić" u Mostaru (1978). Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a (1968).

Nosilac je niza jugoslovenskih i stranih odlikovanja, između ostalih i Ordena junaka socijalističkog rada. Umro u Ljubljani 10. februara 1979.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.