Rođen je 17. aprila 1918. godine u Kučevu, Požarevac, Srbija.

Završio je osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Četvrti razred gimnazije je napustio i prešao na grafički zanat.

Mlad je pristupio naprednom radničkom pokretu. Aktivan je u sindikatu grafičkih radnika i u omladinskoj organizaciji. Član Komunističke partije postao je prije rata. Učestvovao je u mnogim političkim akcijama.

Kao grafičar — slovoslagač bio je veoma cijenjen medu svojim drugovima. Po prirodi je bio povučen, tih. Volio je muziku; čim je mogao, kupio je gitaru. Kao čovjek, bio je izuzetno postojan, čvrst i rado viđen i prihvaćan od radnika i omladine. Nesebičan je bio u davanju pomoći drugima.

Slobodan Jović se rano upoznao s naprednim pokretom. Želeći da se usavršava, još prije rata, a naročito u vrijeme rata pratio je i proučavao naprednu literaturu. Da bi skupio što više znanja i mogao neke knjige da čita u originalu, počeo je da uči strani jezik.

Svojim vrlinama radnika i čovjeka bio je prava ličnost za rad u ilegalnoj štampariji, koju je, juna 1941. godine, organizirao CK KPJ. Ovdje postaje glavni suradnik Branka Đonovića, narodnog heroja, koji je po nalogu Partije ponio najveći teret osnivanja tajne štamparije u porobljenom Beogradu. Jović se prihvatio posla: od uređenja prostorija i prijenosa mašina do uvođenja elektroinstalacija, štampanja i rasturanja materijala. Surađivao je s Đonovićem i dr Milom Boškovićem; nešto kasnije, u jezgro ove grupe povremeno se uključivao i Đorđe Andrejević Kun.

U vrijeme okupacije, Slobodan Jović, je u Banjičkom vencu 12 ne samo radio, već je i živio u ilegalnom skrovištu štamparije. Njegovi povremeni izlasci bili su uglavnom zbog nabavke materijala za štampariju. U vrijeme kad su policijski prepadi postajali sve češći, Jović je, naoružan pištoljem i bombama, pratio i štitio drugove koji su raznosili materijale, šaljući ih preko veze u sve krajeve naše zemlje.

Nijemci se, međutim, augusta 1943. godine, useljavaju u zgradu u kojoj se nalazila štamparija. Slobodan Jović s drugovima prenosi dijelove štamparije u novo skrovište koje je osigurano, u Krajinskoj 24, osposobljava mašine, i štamparija, krajem 1943. godine, nastavlja rad. Kada je došlo do provale štamparije, Gestapo i Specijalna policija opkolili su kuću u Krajinskoj 24, zatim su počeli pretres stanara koji su živjeli u zgradi. Za to vrijeme su Jović i Branko Đonović uspeli da spale i unište dokumentaciju i arhivu štamparije. Rukovođeni samo jednom idejom: da neprijatelju ništa ne dođe do ruku, oni su se borili do posljednjeg daha, da bi na kraju obojica izvršili samoubojstvo.

Zahvaljujući požrtvovanosti ove dvojice revolucionara, štamparija je usred porobljenog Beograda radila od 1. augusta 1941. do 28. jula 1944. godine.

Narodnim herojem proglašen je 30. oktobra 1946. godine.