Rođena je 6. juna 1914. u Podbrdu kod Tolmina, Slovenija. Vidin otac, željezničar, umro je kad je Vidi bilo deset godina, a mati tri godine kasnije, Tako je Vida s trinaest godina ostala sama. Izvjesno vrijeme je živjela kod rođaka. Želja za znanjem odvela ju je na Filozofski fakultet u Ljubljanu, gdje je studirala slavistiku. Već u gimnaziji se dobrim djelom izdržavala davanjem privatnih časova, a u vrijeme studija to joj je bio jedini izvor sredstava za život. Težak život i vrlo razvijeno socijalno osjećanje doveli su Vidu vrlo rano u napredni studentski pokret. Svoju aktivnost je počela u akademskom društvu "Dom visokoškolki" i u "Slovenskom klubu". Godine 1934. primljena je u SKOJ. U godinama 1937—1940. bila je među organizatorima svih radnih tabora "Doma visokoškolki", a učestvovala je i u sličnim taborima koje je organizirao "Slovenski klub" u godinama 1938—1940. Na svim tim logorovanjima, studentska omladina je pomagala seoskom stanovništvu u radu, organ iz o vala poučna predavanja i dijelila knjige, i uz sve to širila misao o odbrani od fašizma, koji je već pretio svetu. Vida je učestvovala i u raznim drugim akcijama protiv fašizma i domaćih petokolonaša.

Posle stjecanja diplome, Vida dugo nije dobila zaposlenje. Tek neposredno pred rat dobila je službu preko "sirotinjskog fonda", pomoću koga su vlasti u to vrijeme rješavale teške socijalne probleme. Međutim, to nije bilo mjesto profesora, već skromna služba pomoćnog sekretara gimnazije na Poljanama, u Ljubljani.

Usprkos tako teškom životu, Vida ja bila velik optimist, ljubitelj svega lijepog, biciklist, dobar rukometaš. Sportom se bavila iz ljubavi prema prirodi i iz želje za tjelesnim i psihičkim okrepljenjem.

Već prvih dana okupacije, Vida se odmah uključila u pokret otpora. Propagirala je Osvobodilnu frontu u profesorskom kolektivu u poljanskoj gimnaziji, u matičnoj organizaciji OF profesora i učitelja, i na terenu. U ljeto 1941. primljena je u Komunističku partiju. Zbog izuzetnih organizacionih sposobnosti, upornosti i požrtvovanja, a i zbog njenog drugarstva prema suradnicima, Okružni komitet KPS za Ljubljanu slao ju je uvijek tamo gdje je nešto trebalo reorganizirati ili ponovo uspostavljati. U narednim godinama Vida je bila sekretar rajonskih odbora OF i sekretar rajonskih komiteta KPS Gradišće, Centar, Poljane, Siska i Moste. Neposredno pred hapšenje, bila je sekretar okružnog odbora OF za Ljubljanu. Bila je imenovana i u Okružni komitet KPS za Ljubljanu, ali uhapšena je prije nego što je stupila na tu funkciju. Policija ju je stalno pratila, i objavila je čak i njena ilegalna imena.

Dvadeset četvrtog februara 1944. uhapsio ju je agent političke policije i odveo u zatvor u "Prinudnoj radionici". Pošto je imala falsificiranu ličnu kartu, i dugo iskustvo u ilegalnom radu, uspela je da uvjeri mučitelje da ona nije ona koju traže. Aprila 1944. poslana je u njemački logor Halajn, kod Salcburga. Zbog priznanja neke ljubljanske zatvorenice da je radila po Vidinim uputstvima, agenti domobranske policije došli su u logor po Vidu, i 24. augusta je opet odveli u ljubljansku "Prinudnu radionicu". Ponovo su počela saslušavanja i mučenja, koja su bila toliko zvjerska da se nad njima zgražala sva Ljubljana. Gotovo sve vrijeme je Vida provela u samici; samo su je s vremena na vrijeme, onesvješćenu mučenjem,

odnosili noću kratko vrijeme u skupnu sobu, da bi njenim stanjem zaplašili druge. Pošto ni pod kakvim mukama ništa nije priznala, pokušali su da je slome izgladnjivanjem. Sedam dana nije dobila ni hranu, ni vodu. Preko dana su je vodili u Gramoznu jamu, gdje je morala da gleda strijeljanje talaca, a noću su se nastavljala mučenja. Međutim, policija od nje nije dobila ni riječi priznanja.

Nekoliko dana pred smrt, Vida je kroz zid saopćila zatvorenici u susjednoj ćeliji da su domobrani pokušali da je otruju. Tada je na zid svoje ćelije napisala reci: "Sloboda će doći, a mene više neće biti". Vrlo je vjerojatno da su je 5. oktobra otrovali. Dokazano je da je, u prvim jutarnjim časovima 6. oktobra, Vida već mrtva obješena u njenoj ćeliji. Razume se, objavljeno je da se sama objesila. Sedmog oktobra je pokopana krišom, u zajedničku grobnicu gradske sirotinje. Tek kasnije su je rođaci sahranili u posebnu grobnicu.

Narodnim herojem je proglašena 22. jula 1953. godine.